Unutarnji Kritičar i/ili “Mene nema”

Ovih je dana došlo u terapiju više novih klijentica, aktualna tema novima u terapijama je njihovo osvještavanje tko su ustvari one, koliko u njima ima njih, a koliko internaliziranih roditelja. Što to znači? Zvuči čudno.

Odrastanjem internaliziramo roditelje i skrbnike, usvajamo iskustvom njihovo viđenje nas i svijeta i tako to pounutrujemo, to postaje dio nas. To je, naravno, dobro došlo kad su njihova zrcaljenja nas podržavajuća, kad se u njima ogledavamo i dobivamo potvrdu da smo vrijedna, voljena bića. Učimo od njih kako rješavaju situacije i njihova dijela i riječi postaju naša potencijalna djela i riječi. Što bi mama sad rekla? Što bi tata sad napravio? (i obrnuto).

Što se događa kad roditelji nisu podržavajući? Kad do nas stižu samo kritike ili ne stiže ništa?

Kritike također internaliziramo, svi poznajemo taj dio nas, Unutarnjeg Kritičara koje je ustvari glas roditelja i drugih autoriteta. Kad bi ta kritika bila blaga, ona bi bila znak upozorenja, korektiv pa to ni ne bismo nazvali kritičarem. To bi bilo zdravo.
Ako su od roditelja stizale samo kritike, često brutalne, kako bismo mogli pomisliti da je s nama sve u redu? Mi sami nastavljamo sebe zlostavljati da bismo prevenirali njihovo kritiziranje, nekad to činimo još snažnije, za svaki slučaj. Kako bismo drugačije, ako je to bilo sve što je do nas dolazilo? Bilo kakva pohvala ili priznanje u sadašnjem vremenu jednostavno nema gdje “sjesti”, u našem sistemu ne postoji mjesto za to. Odbijamo je, sumnjamo, umanjujemo, odbacujemo. Ne hranimo se, gladujemo, kopnimo pored obilja.

Što ako do nas ne stiže ništa? Ako je dijete bilo nevidljivo?

Pokaže mami igračku, a ona ne reagira. Dijete nešto kaže, pita, želi podijeliti, nema reakcije ni odgovora. Kao da sebe šalje u svijet, nema povratne informacije tko je, kao da ne postoji. Sebe šalje u svijet i nestaje u beskonačnosti, taj izričaj se nije zaustavio na odrasloj osobi koja ga je trebala vratiti natrag. Nema iskustvo da njene akcije daju reakcije, da ostavlja trag u svijetu.
U oba slučaja nas nema, ili je u nama Kritični Roditelj ili nema nikoga. Nije tako drastično, ipak smo odrasli uz pomoć kompenzacija, funkcionalni smo više ili manje. Ipak, u tim situacijama trebamo naučiti sebe ispuniti sobom. Smanjiti unutarnji prostor kojeg zauzimaju roditelji, povećati prostor u kojem smo mi.

Nekad nam nije jasno što treba učiniti. Nekad nam je jasno, ali ne možemo, ne znamo kako. Riječ je o uhodanim obrascima koja su čvrsto ukorijenjena u najranija iskustva i zaključke pa se treba vratiti u razvojno doba kad je to pošlo u krivom smjeru i odraditi kako je trebalo.

Naravno da ponešto možemo sami, ako nije snažno integrirano, ali ako jest, treba na tome vođeno raditi strpljivo, u kontinuitetu. Treba nam stručna osoba koja će znati prepoznati u trenutku što treba učiniti, izgovoriti, zrcaliti, kako izgraditi iskustvo koje nedostaje, kojim se useljavamo u sebe. To ne možete sami, to ne može prijateljica.