Možeš ti to, ali čemu?



Dopustiti si podijeliti težinu, ali i radost, sreću, ushićenje.
Dopustiti si korak natrag, ako je previše.
Nekad izgubimo osjećaj za mjeru. U jurnjavi za postignućima pa čak i kad ih ostvarimo, često izgubimo kontakt sa stvarnošću, s drugim ljudima, sa svojim tijelom, s normalnim ograničenjima ljudskog bića. Rastežemo to svoje ograničenje i svoje biće preko svake mjere i mada očekujemo taj “zamor materijala”, to pucanje, svejedno ne stajemo. Još samo malo. Ne stajemo, jer autopilot radi svoje, a nas nigdje nema. “Nema nikog doma”. Sve se to kao događa mimo nas. Nema nikoga tko bi uočio da je sve to previše.
Ne sam(a)
Otkad ne živimo u širim obiteljima i plemenima, otkad se ne punimo ritualima podrške, postalo nam je uobičajeno da teške trenutke prolazimo sami, da ne tražimo društvo, podršku, pomoć. To je kao normalno. (Ne želimo da nas proglase potrebitima i nesamostalnima, da trošimo tuđe dragocjeno vrijeme i sl.). Otkad mnoge žene i mnogi muškarci sami nose svoje živote i u njima čine velike korake, otkad su ta herojska djela postala uobičajena, nije neobično da ti ljudi posustanu, nađu se u napadu panike, utonu u anksioznost. Što je previše, previše je. Osigurač isključi sustav pred navalom pretjeranog pritiska. Vlasnik toga tijela to tumači kao slabost i kao da nije dovoljno dobar, da se ne trudi, da nije uspješan. Pobrkali smo lončiće. Nije to sve loše, već:
- ne ide se sama u bolnicu
- ne vraćaš se sam iz bolnice
- ne ide se sama pregovarati o poslu koji te vodi u drugu zemlju
- ne ide se sam pregovarati o kreditu koji ti može srušiti život
- ne ostaje se sama nakon što predaš ključeve svog doma novim vlasnicima i izađeš kroz vrata
- ne ide se sam na sprovod ili sa sprovoda
- ne ostaje se sama kad ostaneš sama
- ne bude se sam(a) kad se razboliš i ležiš u temperaturi
- ne ide se sama tamo gdje je situacija veća od tebe. Ne ide se. Točka. To se sebi ne smije raditi.
Promijeniti posao je stres. Preseliti sebe i svoju obitelj u drugu zemlju je stres. Otići sama u stranu zemlju u korporaciju na pregovore o promjeni pozicije na poslu i promjeni zemlje u koju ideš raditi, o preseljenju obitelji – to je stres na N-tu potenciju. Nakon pregovora, ma kako uspješni bili, otići sama u hotel i biti sama u sobi, previše je za svakoga. Možeš ti to, ali čemu? Takvi događaji od životne važnosti zahtijevaju da nisi sama, zahtijevaju sustav podrške. Dopustiti si da i drugi ponesu za nas. Da podijelimo težinu, ali i radost, uspjeh, ushićenje.
Preteški tereti – snovi
Bila sam vrlo “vješta” u biranju težih puteva i nošenja preteških tereta koji često nisu bili moji. Godinama sam sanjala kako trčim za vlakom i uskačem u zadnji tren u zadnji vagon. Također, kako kasnim na avion, jer ne mogu zatvoriti kovčeg s previše stvari. Život je išao mimo mene, ja sam se bavila rasutim krpama po livadi.
Drugi san: Na rivi nepoznatog primorskog grada stoji mali kombi i ogromna hrpa kovčega od kojih je svaki bio velik poput kauča. To nije bila moja prtljaga, pripadala je drugoj osobi, ali sam se ja osjećala obaveznom i dužnom riješiti taj problem, kao da sam nevidljivim lancem vezana za njih. Istovremeno, na rivi je bilo mnogo klupa na kojima su bili udobni i lijepi jastuci. Ti su jastuci bili moji no to nitko nije znao. Ljudi su na njima sjedili i uživali, ne znajući da su moji. U doba tog sna je meni bilo uobičajeno da svoje talente i resurse na poslu rasipam bez naplate – nalazila sam bezbroj objašnjenja zašto je to dobar potez, ugoditi im na trošak svog vremena, rada, talenta. Naravno da se ta “investicija” nikad nije isplatila. Neravnoteža se povećavala i povećavala. Uglavnom, u snu sam sve to ostavila tamo na toj rivi, sjela u jedrilicu i otplovila.
Dalje: skijam po pjeskovitoj padini bez žičare. Srećom, vrlo sam brzo shvatila da moram stati i jedvice se vratila po sipkom pijesku.
Ili: penjem se uzbrdo po oblucima i šljunku koji se odronjavaju pod mojim stopalima, a istovremeno se strmina povećava sve dok ne stoji okomito kao zid. Sizife, brate …
Vjerojatno vam je jasno. Naši nam snovi mnogo toga kažu. I meni je onda bilo jasno da je svega previše, ali nisam znala kako van iz toga. Sada tu težinu namirišem odmah i koraknem natrag. Legitimno je predomisliti se, promijeniti plan, stati, razmisliti, osjetiti: “Treba li mi to?” Ako guši, steže, teško je, “Ne, ne! Ne treba mi to. “
Priprema
Često pripremam klijentice prije prekretnica. Istražimo dileme, prepreke, iluzije, smjer. Tako pripremljene lako odu, u svojoj snazi iznesu situaciju bez problema. Unatoč pripremi, ako je riječ o velikim životnim promjenama, savjetujem im da ne idu same. Mogu one to, ali čemu? Neka netko čeka ispred vrata ili zgrade. Netko je tu, upola je lakše kad je netko tu.
Da, možemo mi sve, ali nije u tome smisao. Kome se dokazujemo? Veća je moć prolaziti kroz izazove s najmanje energije, lako, brzo i efikasno, nego vući četveroplug sama. To ionako nikog neće fascinirati. Možda na sekundu, ali nakon toga, ljudi se okreću osobama koje su vedre, lepršave, lagane. Mi same znamo da možemo. To je dovoljno.
I sad se vratimo na početak ovog teksta, na osjećaj za mjeru. O tome se radi, da osjetimo kad je dosta, da smo u kontaktu sa svojom potrebom i imamo kapacitet ispuniti je. Ako je “potreba” protiv nas i tjera nas u autodestrukciju, treba vidjeti što je to, riješiti to i vratiti se u ravnotežu. I to je sve. Nakon toga, treba samo živjeti. Lagano, opušteno, radosno.
Pripreme za prekretnice radimo individualno.
Pročitajte još:
Jeste li u zoni životne prekretnice
Emocionalna zasljepljenost strahom od gubitka