Nova ja - osobni razvoj

Iscjeljenje duše

Iscjeljenje duše
Vrijeme čitanja: 4 minFavoriteLoadingDodaj u omiljeni sadržaj

Kako ući u svoju autentičnu snagu

Ovaj sam tekst napisala potaknuta vlastitim klik!ovima, jer želim ohrabriti sve one ljude koji se ne osjećaju dobro i već pomalo vjeruju da će zauvijek tako ostati, da je njihovo najbolje vrijeme iza njih. Kako pogrešno! Ma kako nevjerojatno izgledalo, čuda se doslovno događaju svaki dan. Prava čuda. Svaki dan. I to ne nekim drugim ljudima, već upravo nama. Ako tako izaberemo. Da, mi. Ti!

Priroda zna

Vjerojatno ste doživjeli ili čuli da neke trudnice osjećaju trudnoću kao drugačije stanje svijesti. Jedna mi je žena rekla: “Totalno sam bila poglupavila. Baš osjećam da je priroda uredila da su sva snaga i energija usmjerene prema potrebama novog života i funkcijama koje ga podržavaju. Kao da sam inkubator. Mozak baj, baj.”
Priroda se sama brine za svoje plodove. Ta tupavost prisiljava majku da ne juri uokolo do zadnjeg dana kao bezglava kokoš, otrči na porod i već za čas nastavlja s poslovima, obavezama, zadacima. Ta privremena tupavost prisiljava majku da mirno i opušteno bude sigurno mjesto biću koje se sprema doći na ovo čudesno mjesto koje se zove Svijet.
Jednako tako, priroda se brine i za ranjena bića. Svi mi koji imamo pse to znamo. Kad nisu dobro, miruju i tuguju, a kad se iscijele, skoče i mašu repom: “Hajmo! Loptica!”. Otrče u novi dan i ne osvrću se.
Jednako tako, priroda se brine i za ranjene duše.

Kao

Kao kad se skoro isprazni akumulator u autu, na sličan način naš se sustav prebaci na “safe mode” nakon izlaska iz traumatskog događaja, kad duša treba oporavak. Ne znajući što se događa, vjerujemo da smo zauvijek izgubili svoju snagu, da više nikad nećemo biti oni pravi kao nekad. Možda se tog dobrog osjećaja više ni ne sjećamo, nemamo s čim usporediti, samo znamo da smo sada kao manji, kao suhi, kao stisnuti, skoro kao kažnjeni.

Točno prepoznajete te ljude, tužne i prazne, kao da im nedostaje dio. Kao da su izgubili dijete. Kao da su izgubili vatru. Kao da je zauvijek gotovo, kao da nema natrag.

Možda su odložili taj dio na nekom lijepom mjestu, kao kod drage bake na  selu. Da ojača uz pomoć čistog zraka, krepke domaće hrane, snage prirode, moćne zemlje, mirisa šume i milog pogleda dok donosi toplu juhu: “Samo ti jedi, bit će sve dobro.” I mnogo vremena. To sve traži vremena.

Klik!

Onda se jednog dana dogodi klik!, lakše dišemo, povećao se unutarnji prostor, smanjio se vanjski pritisak, pojačana je jasnoća. Kao da je netko temeljito oprao naočale i s njih izbrisao sumnju. Do sad smo se nejasno osjećali slično kao kažnjeni odcjepljenjem tog dijela sebe, a klik! je kao ponovo spojio dvije posude. Nas i onu koje nismo bili svjesni, koja je bila na punjenju. Spajanjem posuda se povećamo. I blago smiješimo.

To je vrijeme slavlja, jer ne samo da smo vratili jedno “dijete” kući, već je to “dijete” ojačalo, naraslo, donijelo nešto novo, pročišćeno, jasno, zrelo. Novi Život. Novu Ja. Čak se ponovno sjetimo onog starog osjećaja pune moći, ali jasno razlikujemo: ova nova moć ima posve drugačiju kvalitetu, jer izvor je sad u nama, a ne u drugima.

Nastavljamo dalje ojačani, hranimo ostalu “djecu”, punimo ostale posude koje čekaju da dođe njihovo vrijeme. Kad budemo spremni primiti i živjeti darove koje nam donose, dogodit će se novi klik! Sve u svoje vrijeme, ni prije ni poslije.

U životnim razdobljima kad smo slabi, to nije uvijek samo zato što smo nesposobni, poniženi, potrošeni, odbačeni, već je sistemski posloženo da smo na “safe mode-u”. Izbacuju se nepotrebni potrošači kad je energija oskudna, hrane se samo oštećeni dijelovi. Vanjska slika u tom isječku vremena možda ne izgleda dobro, ali unutra se odvija iscjeljenje, otapa se tuga.

Ali! Nije sve tako jednostavno. Ipak smo mi kreatori svog života, to se ne događa samo od sebe. Svojim djelovanjem taj proces ili podržavamo ili ometamo pa iscjeljenje ili ubrzavamo ili još više odgađamo. Ako podržavamo, događaju se klik!ovi. Ako si odbijamo dati vremena, puniti se i činiti što treba, trošimo i to malo resursa koje imamo, baterija se prazni. Predugo pražnjenje dovede do crte s koje nema povratka.

Kako se to radi?

Tako da hranite sve svoje aspekte na razne načine. I tijelo i um i dušu i srce.
Prije svega treba znati da su za to ključni vrijeme i namjera. Osim toga, zaista trebate jak i ozbiljan sustav podrške. Nitko to ne može sam, a da ne traje predugo.

Sustav podrške se sastoji od obitelji, prijatelja i stručnjaka (terapeuta, liječnika, odvjetnika, dječjeg psihologa, nastavnika, nutricionista i drugih – ovisno o vašoj životnoj situaciji).

Najvažnije od svega je:

  • da budete svjesni da je to proces, ne ide preko noći
  • da vjerujete da je s vama sve u redu
  • da imate jasnu namjeru da iz toga izađete
  • da UČINITE ŠTO TREBA
  • da podržavate punjenje onih posuda
  • da potražite pomoć

Moj je posao predivan, radosno svjedočim promjene kod mnogih divnih ljudi uz koje sam na tom putu. Klik! po klik!. Idemo zajedno, tu sam. Nikud ne žurimo, polako. Milimetar po milimetar.
I da, nije lako. Stvarno nije lako. Treba hrabrosti i ustrajnosti. Kad izađete na drugu stranu, jasno vidite da je teže biti “mrtva” i  neodlučna u pasivnoj fazi, nego iz nje izlaziti, ma kako nekad bilo tužno i bolno. Sreća, radost i lakoća koje prate svaki klik! su neopisive.

Zahvaljujem klijentici koja mi je dopustila objaviti dio opisa jednog njenog klik! doživljaja:

“Uh, a ja tako mrzim suze! Ja ne plačem! Vjerujući da još imam nekakvu kontrolu krenem ih stiskati, ali što više stišćem ja, stišću i one, sve dok u toj borbi ne shvatih da sam bitku već izgubila i da stojim “gola” pred ljudima, otvorena i ranjiva kao novorođenče.
Umrijeh. U djeliću sekunde nestadoh sva sebi poznata. Od mene ostade samo tijelo koje zapljuskuju ponavljajući valovi jecaja nakupljeni u količini i snazi oceana, kojeg ne znam kako, ali odavno držah u sebi.
(…) Uplaših se očekujući bol, ali bol ne dođe, već neka topla ljekovita voda koja čisti nutrinu, ispire naslage tko zna čega, pa mi jecaji postadoše ugodni i prestadoh se opirati znajući da niti to mogu, niti trebam.
Trajalo je. Dugo, čini mi se.
A onda, u nekom trenutku, sve neočekivano naglo završi kao što je i počelo i osjetih kao da sam ponovo rođena. Neka odrasla, snažna žena podigne me i mojim glasom reče “Mogu ja to. Idemo dalje.”.
Ne mislim. Ne osvrćem se. Ne sjećam se više. Postadoh nekako samodostatna i prazna, s puno slobodnog prostora u glavi i tijelu i lijepim osjećajem kompetentne nesavršenosti. Hvala bogu, živa sam!”

Dakle, kako van? Ne postoji univerzalni recept. Ono što je zajedničko većini piše u ovom članku, sve ostalo je individualno, jer je svatko od nas drugačiji. Otkad sam za sebe postavila jasnu namjeru da želim raditi samo s onima koji zaista žele raditi na sebi i postići promjenu, koji žele izaći iz nezadovoljstva na sunčanu livadu, imam priliku pomagati na tom putu i svjedočiti klik!ovima. Ako zaista želite živjeti bolje i radosnije, tu sam za vas.

Iscrpljenja žena – kako si pomoći? – 6-tjedni online program 

Povratak sebi – program za lakoću, mir i unutarnje zadovoljstvo

Koja je tvoja priča? Piši mi