Pet priča o uspjehu
Dodaj u omiljeni sadržajRadosno s vama dijelim uspješne životne priče naših polaznica škole osobnog razvoja za žene i 6 – mjesečnog programa Povratak sebi. Inače, poznati smo po diskreciji, ne dijelimo podatke ni fotografije (slike na web stranici su s organiziranog snimanja), ni s radionica ni s retreata, nikad.
S druge strane, šteta je da ne znate što biste mogle doživjeti, doseći. Stoga smo našle kompromis, priče su anonimne, bez prepoznatljivih detalja, žene su ih same napisale.
Punih devet godina naše Škole je iza nas, cijelo to vrijeme te sjajne žene grade sebe, stvaraju uvjete za lakoću, zadovoljstvo, uspjeh. Zajedno to radimo, ali njihovo nastojanje i motivacija su najvažniji sastojci.
Mnoge nisu nikad upisale (vidi blog), mada su htjele.
Mnoge su upisale, ali su odustale. Nije lako biti ustrajan. Nekad je privlačnije anksioznost kao izliječiti šopingom, putovanjem. Nekad bismo htjeli da smo kao neki drugi, ali ne činimo to što nas tamo dovodi.
S vama dijelim priče onih koje nisu odustale, koje su jasno znale da žele rezultat i uspjeh i koje su činile sve što treba da to stvore.
Što je kome uspjeh? Svatko sam sebi određuje kriterije uspješnosti.
Primijetit će se da nije samo riječ o jednom uspjehu, cijeli život im je presložen, na dobar način. Promjene na bolje se događaju na svim područjima, jer su one postale drugačije. Nijedna od njih nije mogla zamisliti da će se to tako dobro razvijati.
Sve su one svima nama inspiracija, ali… ima ih još mnogo, nisu jedine.
PRIČA PRVA
Došla je u svojoj 36. godini, nakon razvoda, dvoje djece, uz neizlječivu bolest. Kao ptičica, krhka i ranjiva. Nakon kratkog rada, odmah je upisala 4-godišnju školu (tada nije bilo 6 -mjesečnog programa). U tom su se razdoblju do danas dogodili: novi uspješni brak, dala je otkaz u državnoj službi, pokrenula novi biznis, sad već tri poslovnice, zapošljavaju 16 ljudi. Radi sve manje, čuva zdravlje, planinari, uživa u životu, i dalje dolazi na naš Alumni program.
Što te dovelo, u kakvom si stanju tada bila? Kakva ti je bila percepcija i sebe i života?
Bila sam rasuta, bolna, ljuta, razočarana, razbijenog života, iluzija i nekih životnih „stupova“. Sa snažnom željom da se posložim, s jakom željom da izađem iz tog razdoblja bez gorčine. S pitanjem hoću li se ikad opet osjećati kao ja.
Što ti je trebalo?
Trebala mi je sigurnost, mir, nježnost, čišćenje, druge oči koje vide iza onog što ja vidim, a pogotovo iza onog što ja osjećam. Da to nije sve…
Što si dobila?
Dobila sam drugu perspektivu pitanja što je iza.
Nikad mi nije bilo teško krenuti u rad, jer i nije teško kad ti vodiš, kada ti se mogu prepustiti. Niti trenutka u sve ove godine nisam trošila energiju na razmišljanja što i kako ćemo raditi taj dan, moje je bilo da se prepustim i surađujem, otvorim i pogledam, uz tvoju zaštitu, čega tamo ima…
A to je ono što me netko najčešće pita kada se spomene terapija: „Što ću ja tamo reći, što moram?“
„Ništa, dušo“ sad mi dolazi, „ti se prepusti, terapeut će…“
Kad se vidjela prva promjena?
Male promjene brzo, svakodnevno. Kroz zauzimanje za sebe, puštanje kad treba, je li nešto moje ili ne, s djecom… Kad se sve upijano počinje integrirati, odjednom sam se osjećala odraslija, sposobnija pobrinuti se za sebe…. sjetiš se da znaš kako se izregulirati, da nisi sama, počinju potpitanja što ti uistinu treba… ❤
Negdje između sam učila kako delegirati stvari, kako otpustiti kontrolu, kako vjerovati da je tako kako točno treba biti, jer bi inače bilo drugačije… Najlakše je bilo vidjeti novi odnos s djecom, ali tu mi i danas najveća težina krivnje zna stisnuti srce, jer u razdoblju prije naše škole nisam znala što danas znam.
Kako izgleda tvoj život sada?
Mirniji, sretniji, posloženiji… S poslom kojeg volim i koji me ispunjava, nagrađujući je. Sa suprugom u odnosu u kojem je podloga ljubav, ali i napredovanje, oboje stvaramo kvalitetniji odnos. Nije uvijek lako, ali je jako vrijedno. Amplitude sve manje iskaču, lijepo je to. S posloženijom širom obitelji i znanjem koje je moje mjesto u njoj, što donosi veliki mir. Definitivno sam bolja i prisutnija mama.
U dnevnoj praksi kad ispadnem iz tračnica, znam prepoznati jaku emociju, a kad preplavi, a to traje jako kratko, sposobna sam potražiti što je iza toga, sjetiti se da sam i mala i velika Ja, da sam tu za sebe. Pitati spasonosna pitanja koja si nas naučila, koja nas je praksa naučila: je li to tako, je li tvoje, što ti sada treba…
Što bi preporučila ženi koja nije sigurna treba li joj ovaj rad?
Priuštite si vikend radionicu, dan, tjedan, nešto čemu srce vuče i probajte, iskustveno uvjerenje je neprocjenjivo. I ne posustajte staroj, naučenoj krivnji. Ustrajte. Meni je trebalo cca 2 godine da ugasim tihu krivnju što sam u Zagrebu na vikendu i da se to pretvori u čistu radost da sam tamo, uz pravo pripadanja. Uz to, vremenom prirodno dođe podrška okoline. Jer mi zračimo. Jer je i njima lakše i ljepše. Jer svi beneficiramo ❤
I na kraju, kako je suprug gledao na tvoj rad u Školi i na vikend odlaske iz kuće, iako si ti s ovim radom krenula ranije?
Kaže, da se ispočetka bojao nepoznatog, a već godinama imam njegovu punu podršku. Poslije je počeo uživati u vikendima s djecom i vremenu za sebe i njih. Opuštenost bez mame ☺
PRIČA DRUGA
Bila mi je jedna od prvih klijentica. Došla je u svojoj 42. godini, samohrana majka s kreditom za stan i skromnim poslom, dolazila je na terapiju svaki tjedan. Odlučila je biti dobro. Divila sam se toj posvećenosti. Prioriteti su joj bili jasni. Nakon dvije i pol godine, upisala je školu. Naša Škola nije samo rad na sebi, već i umrežavanje pa je promijenila posao. U to je vrijeme preživjela rak, ozdravila i u hodu počela učiti nove vještine da bi poslije nekog vremena dala otkaz, otvorila svoj obrt i sada uspješno radi i prosipa sjaj iz očiju.
Što te dovelo, u kakvom si stanju tada bila? Kakva ti je bila percepcija i sebe i života? Što ti je trebalo?
Životni izazovi ili život sam, kakav jest, nekad donese situacije koje možemo nositi ako smo sa sobom u miru, ako smo sa sobom dobro.
Oko svoje 40-te bila sam majka, imala sam stan i posao kojeg sam voljela, ali je tu bila i ta praznina unutra, stalna briga, tuga i blaga depresija ili anksioznost i osjećaj da će uvijek tako biti i ostati. Bez neke volje, išla sam iz dana u dan i onda mi na fejsu iskoči Nadja Skazlić, njezina slika i tekst, sad se ne sjećam što, ali sam osjetila da je drugačija, da je svoja i da živi to što piše i nudi.
I danas 9 godina poslije, mogu reći da mi je rad s Nadjom dao sigurnost, utočište kojeg sam trebala. Kojeg svi trebamo, bez obzira koliko godina imamo.
Što si dobila?
Dobila sam podršku u svakom smislu, dobila sam samopouzdanje, drugi pogled na sebe, drugu percepciju svijeta, sve je počelo sjedati na mjesto.
Kad se vidjela prva promjena?
Iskreno, nisam sigurna kad sam vidjela prve promjene, ali su bile tu ubrzo nakon što smo počele individualno raditi, a Školica je bila šlag na tortu.
Kako izgleda tvoj život sada? Što bi preporučila ženi koja nije sigurna?
Sada imam uskoro 51 godinu, prekrasno odgojenu samouvjerenu 14-godišnju kćer koja je, zahvaljujući mom ulaganju u sebe, dobila mamu koja je čuje, vidi i, što je najvažnije, pušta u svijet da istražuje, da uči. Imam svoj obrt koji se prekrasno razvija, imam svojeg zaposlenika, a najvažnije je da imam sebe, sa svim svojim manama, sa svim svojim maskama, sa svim svojim ulogama koje nosimo kroz život, ali imam sebe.
Imam pravo preležati dan i naručiti brzu hranu, imam pravo ne očistiti stan, imam pravo uživati u seksu, imam pravo kupiti si čokoladnu tortu i pojesti je dok je kćer u školi. Ne dopuštam si krivnju zato što znam da u svakoj situaciji dajem 100% i idem sa srcem.
Znam se zauzeti za sebe, znam razdvojiti posao i emocije, znam poštivati i tražiti poštovanje, jer, nisu me naučili prije, ali sam se ja potrudila i naučila sebe, zato drage sve, ne čekajte da dijete odraste, da se nešto završi pa ćete onda vi, NE, odmah sada VI, a ostalo se posloži. U odluke ne možemo biti sigurne, tek kad ih donesemo, vidimo kakve su. Moja odluka za rad s Nadjom je jedna od najboljih u mom životu. Ja sam sad dobro i to dovoljno dobro da život nosim s čim god da dođe, volim sebe, ljude, situacije, ma sve volim.
PRIČA TREĆA
Došla je u svojoj 36. godini, prilično uznemirena, prestrašena i stisnuta. U tom stanju nemamo baš osjećaj što možemo, a što ne. Stoga je bilo bitno najprije puniti je osjećajem sigurnosti, podrške, prisutnosti, da se počne odleđivati i da uopće može čuti i osjetiti i mene i sebe. Terapije, višednevni retreat u prirodi, sve radionice koje sam imala u tom razdoblju i 6-mjesečni program Povratak sebi su učinili svoje. Bila je uporna u ostvarenju svog cilja, trebalo je biti strpljivom dok se kapacitet ne izgradi da se može zakoračiti u velike životne promjene. To se upravo događa. Školski primjer velike promjene u samo dvije godine.
Što te dovelo, u kakvom si stanju tada bila? Kakva ti je bila percepcija i sebe i života?
Došla sam kao bespomoćna djevojčica, u strahu od zivota i od ljudi. U tom trenutku sam već bila zaboravila tko sam, što želim, potpuno izgubljena i bez nade.
Što ti je trebalo?
Trebala mi je utjeha, podrška i podsjetnik tko sam, kakva sam i što mogu.
Što si dobila?
Dobila sam sve to što mi je trebalo i sasvim novo mjesto – moje sigurno mjesto, koje sam onda uspjela polagano izgraditi i sama u sebi..taj put još nije gotov, ali je djevojčica odrasla 🙂
Kad se vidjela prva promjena?
Prva promjena se dogodila nakon što sam, iz zime u kojoj sam se raspala – izašla, preživjela i poslušala svoju dušu što želi, a to se dogodilo nakon otprilike 6 mjeseci od početka rada.
Kako izgleda tvoj život sada?
Sve što sam tada odlučila (prije godinu i pol) sada se ostvaruje, i više od toga. Nikada nisam bila sretnija u životu, sigurnija u sebe i svoje mogućnosti i potpuno spremna na sve što mi zivot još donosi, a najslađe od svega je što sam konačno uzbuđena zbog svog života i onog što me čeka. Nemam strah od toga, već vjeru da će sve biti dobro te znanje da, ako i ne bude, da ću se već snaći, da imam i snagu i kapacitet za sve što dolazi.
Što bi preporučila ženi koja nije sigurna?
Preporučila bih joj da krene korak po korak, lagano, da ne izmišlja rokove u kojima bi se sve trebalo riješiti, da ima vjere i da samo krene. Da ne odustaje, jer sve je kako treba biti i sve će se posložiti za njeno dobro i baš u pravo vrijeme. Da je svaki, pa i najmanji korak u tom smjeru neizmjerno bitan, da je svačiji put drugačiji, a da će putem shvatiti zašto je svaki njen korak bio bitan i da će kasnije biti zahvalna što je put bio baš takav kakav je 🙂
Primjer je kako redovit rad i upornost donose rezultat. Kako upoznajemo sve dublje i dublje svoje slojeve, svoje i kvalitete i skrivene dinamike.
Kako se otvaramo i zatvaramo ciklički, svako vrijeme ima svoje teme i načine, idemo pa se vraćamo pa idemo … Njen je rad meni simbol za strpljivost, nekad bismo sve odmah pa ne ide, naravno, nikad ne ide. Pa polako… pa se vidi da je bilo mudro čekati, dok ne sazrije. Pa novi krug.
Napisala mi je:
Bok draga, evo i mojih par rečenica, Školica je meni uvijek u srcu:
U Nadijinu sam Školicu došla kao 40-godišnja nesigurna žena koja je štreberski odrađivala u životu sve kak’ se pika i bila preumorna od silnih očekivanja. Danas je ta žena slobodna, ženstvena, sigurna, jako dobro zna postaviti granice i voli sebe.
Put do ove današnje žene nije bio lak, no imala sam divnu učiteljicu koja me vodila step by step, imala sam također divne kolegice koje su mi danas najbolje prijateljice, imala sam svoju sigurnu oazu u kojoj sam mogla proći put sazrijevanja.
I kad bih vratila vrijeme unazad, sve bih to ponovila, baš tako kako je bilo! ❤
PRIČA PETA
Kad je prvi put došla prije tri i pol godine, pomislila sam: Kako je ovo teško! Nadam se da će smoći snage pobrinuti se za sebe i nastaviti s terapijom, bilo gdje, samo da ne ostane u ovome u čemu jest.
Javila se nakon godinu dana, “spržena” od toksičnog odnosa, sa snažnom voljom da se spasi. Krenule smo dan po dan, imala je povjerenja, primjenjivala je sve, upisala našu školu. Uspjela je osvijestiti sebe, izgraditi granice, transformirati taj odnos u solidan odnos. Školski primjer upornosti, strpljivosti, brutalne iskrenosti prema sebi.
Što te dovelo, u kakvom si stanju tada bila? Kakva ti je bila percepcija i sebe i života?
Doveo me jedan težak period u životu i situacije unutar primarne obitelji koje više nisam znala sama rješavati, do te mjere da nisam mogla u pojedinim periodima skoro uopće funkcionirati i kontrolirati sebe, svoje osjećaje i ponašanje. Sve teže sam to podnosila i vidjela da ne ide u dobrom smjeru, da počinje utjecati na moj poslovni i privatni život i odlučila potražiti stručnu pomoć. Trebalo mi je par godina da skupim hrabrost i potražim tu pomoć, a zadnjih godinu dana je bilo sve teže i intenzivnije.
Što ti je trebalo?
Trebala mi je sigurna luka, netko tko me razumije i sluša, netko tko će me kroz moju glavu, tijelo i osjećaje dovesti do toga da shvatim što se događa, kako je uopće došlo do tih situacija s kojima se ne znam nositi i da mi pomogne pronaći put da se iz toga izvučem.
Što si dobila?
Prvo sam krenula na terapiju, pa bih pomalo skupila hrabrost i došla na neku od radionica, da bih na kraju odlučila upisati Školicu.
To mi je bio super put, jer sam se kroz terapije upoznala s Nadjom i stekla sigurnost da je ovo sigurno i dobro mjesto za mene, da imam nekoga tko me razumije, sluša i tko mi kroz stručno vođenje navigira put koji je dobar za mene, tko mi da prostora da dišem, tko mi kaže uvijek da će sve biti dobro, da treba vremena – ovo možda zvuči nebitno, ali neke jednostavne rečenice toliko mogu biti bitne – na primjer nekad nam se čini da se neka situacija nikada neće riješiti, ali u redu je da se riješi za 6 mjeseci, 3 godine ili nikada, i kada naučimo postaviti svoja očekivanja i pomirimo se sa svim scenarijma, život može biti toliko lakši.
Kroz radionice sam dobila jednu novu dimenziju, kako je to kada imaš podršku grupe, kako se brzo možeš povezati s grupom i ljudima koje prvi puta vidiš u zivotu, kako nisi jedini s „problemima“, koliko jedni drugima možemo dati u tako kratkom vremenu, nova vrsta edukacije koja osnažuje na jedan drugačiji način.
Zadnji korak upisivanja školice osobnog razvoja je bio šlag na tortu, novi ljudi, nove spoznaje, jedna malena zajednica žena koje se nevjerojatno mogu podržati, nova divna prijateljstva, podjela intime unutar te zajednice koju možda nikada nikome do sada niste pričali, i kroz to, sve se uči, gradi sebe, osnažuje, pomiče osobne granice, radi dobro samoj sebi, pomaže drugima kroz svoj osobni rad. Dobiju se naravno i neke spoznaje kojih nismo bili svjesni i za koje treba vremena da sjednu i da ih prihvatimo, ali kad sjedne jedno po jedno na svoje mjesto, toliko možemo narasti u jednu „ponovno rođenu“ osobu gdje sve više uzimamo samo ono što je dobro i sto nam paše, a puštamo iza sebe ono što nije dobro za nas – ukratko divnoooooo iskustvo i sve bih opet ponovila. Danas s odmakom mogu samo reći da mi je žao što prije nisam skupila hrabrosti i došla ranije, ali kako se kaže „Bolje ikad, nego nikad.“ ili „Nikad nije kasno za dobre stvari i pozitivne pomake u osobnom razvoju…“ – ovo sam sama smislila 🙂
Kad se vidjela prva promjena? Kako izgleda tvoj život sada?
Prve male promjene odmah, u smislu: imam sigurnu luku što je u takvom lošem stanju jako bitno. Onda bi mi ostajale neke bitne rečenice i zaključci/saznanja s terapija koje bih odnijela sa sobom doma i pokušavala osvijestiti u stvarnom životu. Kroz radionice i školicu napredak i promjene budu još jači i brži i to je ta moć grupe koju bih svakako preporucila!!! Nakon godinu dana sam integrirala jedan dio, ali možda više u glavi osvijestila i počela shvaćati da nije sve moje, da ne moram ja sve, da mogu reći NE (to je bio jedan od vauuuuu efekata…)
Kroz drugu i trecu godinu sam počela još više primjenjivati znanja i baš prepoznavati da za životne situacije koje su prije bile jako teške, sada imam svoje unutarnje alate s kojima ih rješim sama lakše i brže. Primjenjujem ih i na poslu i sa svojim bližnjima i vidim kako se mjenjam i ja na neki način, ali i kako svojim promjenama utječem na ljude oko sebe, to je isto zanimljivo i lijepo iskustvo.
Za kraj, nije sve jednostavno i bit će perioda kada misliš da si se opet vratio u rupu i ponor i kako ništa nisi napredovao i ti dijelovi su teški, ali i kad bude teško i dalje je to mnogo lakše, nego je bilo prije nego sam krenula s ovim radom i to nemjerljivo lakše. I kako život ide dalje, ima sve više pozitivnijih perioda u zivotu, jer im lakše nađem put, a sve manje tih stresnih i zamarajućih, iscrpljujućih.
I nikad nije kraj, rad i dalje traje i kako jos nisam došla do kraja Školice, ali i kada to dođe, imam osjećaj da je ovo neka higijena osobnog razvoja na kojoj treba cijeli život raditi pomalo. Kada nešto dođe vidjeti zašto se dogodilo, kako može bolje i na taj način sve više integriramo lijepo i dobro i mičemo „kodove loših“ događaja i iskustava. Kao da cijelo vrijeme modeliramo sebe na način da budemo što bolji, ali za sebe same i na taj način gradimo i tražimo svoju unutarnju sreću i mir. To možemo dati jedino same sebi i kad osvijestim da to radim, osjećaj je neopisivo dobar i odličan!
Što bi preporučila ženi koja nije sigurna treba li joj ovaj rad?
Znam da zvuči zastrašujuće i teško na prvu, ali vjerujte mi, isplati se riskirati i probati prebroditi strah, skupiti snagu i doći. I kako bi Nadja rekla, „Tu su vrata i ako je preteško ili previše, uvijek možete reći da biste se odmorile ili izaći kroz njih van. Ništa se strašno neće desiti ako to odlučite. Sve je u redu…“ Ako pomaže, ja sam došla prvi put, a drugi put tek nakon više od godinu dana, to je sve proces koji kod nekoga traje duže a kod nekog kraće, slušajte svoje tijelo i kako osjetite kad zatvorite oči i uđete u sebe, taj mali glasić poslušajte i to je to...
I na kraju, kako je suprug gledao na tvoj rad u Školi i na vikend odlaske iz kuće?
Suprug je na samim počecima bio jako podržavajući, jer je vidio da ne mogu sama i ne znam sama i nije ni on znao kako mi pomoći da se izvučem. Rekao je: Ako je to što ti treba, idi!
Naravno da kada bi došao vikend da odem od njih da im nije baš bilo lako, ali se naviknu, a ja znam da radim dobro za sebe, a i za njega i kćer. Na kraju, tih se dana oni druže i grade svoj odnos što je bitno i za njih...