Nova ja - osobni razvoj, Tijelo

Tijelu treba što duši treba

Tijelu treba što duši treba
Vrijeme čitanja: 2 min
Sviđa mi se što se u zadnje vrijeme ipak shvaća da je tijelo u terapiji nezaobilazno te da ono ima svoju veeeeliku ulogu u nastajanju, u nošenju te u iscjeljenju traume. Ne odbacujem ostale naše aspekte (bilo bi to isto kao kad drugi negiraju ulogu tijela), već ga naglašavam kao puzzle bez kojeg nema slike, nema ničega, nema. Sve je važno.

Dakle, postaje popularno, na sve strane razni terapeuti govore o tijelu i to je dobro. Kako i svaki trend, osvještava veći broj ljudi, ali može banalizirati taj rad, može postati površno. (To se pomalo događa sistemskim konstelacijama.)

Raditi s tijelom može biti retraumatizirajuće, ako ne znate što radite te iscjeljujuće, ako pratite klijentovo tijelo i njegove odgovore, odgovore tijela, a ne želje klijenta koje dolaze iz glave. Često ambiciozni klijenti žele više, brže i odmah te bi prešli sami sebi granicu kad bismo im dopustili.

I ja sam nekad tako sama sebe gurala preko crte, jednostavno ne osjećaš da je previše, dok ne shvatiš da je bio bljesnuo možda samo milisekundu taj impuls koji je bio rekao Ne. Impuls kojeg nisam bila čula ili nisam htjela čuti da ne ometa moju ambiciju. Posljedica je bila predug oporavak nakon štete koju je to uranjanje u “više” donijelo.

Tijelo je spremnik. Također glasnik. Prostor. Ljubav. U tijelu žive svi naši trenuci, naši doživljaji, naši aspekti, naša razna bića, razne “mi”: ja beba, ja beba nakon 3 sekunde, ja beba nakon 5 sekundi, milijuni mene od prije rođenja do ovog trenutka.

Svi ti milijuni svakog od nas imaju razna iskustva, tijelo nosi te zapise. Kad nam kažu:
Zaboravi, pusti iza sebe, idi dalje.
Ne kopaj po prošlosti…
Ne vraćaj se u djetinjstvo.
Oprosti.
…možemo ih pokušati poslušati, ali tijelo ne možemo prevariti. Ono što treba iscjeljenje će nas vući za rukav anksioznošću, mučninom, nelagodom, migrenama, napadima panike, raznim bolovima… ima načina.
Ne možemo zaboraviti, oprostiti, odlučiti, ignorirati, ne možemo voljom, dokle god ne napravimo što treba. A treba ono što treba, ne bilo što. Ne treba tražiti, kopati, ići u regresije, ne. Ono što treba biti viđeno će se kroz rad pokazati.
Kao i uvijek, tomu pristupam na dva načina koji se često isprepliću:
1. učenjem sistema kako je trebalo biti, kako je to kad smo podržani, zaštićeni, voljeni, sigurni – tijelu dajemo novu informaciju, novo okruženje pa tako povećavamo resurse i smanjujemo potrebu za kompenzacijama

2. iscjeljenjem konkretnih iskustava koja izrone iz raznih životnih situacija putem poruka tijela

U svemu tome nisu bitne priče, nije važno što je bilo. Nekad radimo s impulsima, s fiziologijom.
Ne moramo znati što je bilo. Ego treba priču. Tijelo ne.
Tijelu treba što duši treba.

Iako je tjelesnoorijentirana psihoterapija sve poznatija i raširenija, jer je učinkovita, veseli me da njeno vrijeme tek dolazi.