Život ide dalje, mora se …

Dodaj u omiljeni sadržaj

Koliko smo samo puta čuli tu rečenicu. Razvedeni ljudi je govore tragičnim tonom koji uopće ne govori to što se izgovara. Izgovarate: “Život ide dalje”, a zvuči kao: “Nema više života”.

Da, ide dalje, samo što se u našoj kulturi kraj braka smatra porazom, a ne samo jednom fazom života. To “život ide dalje, mora se” ljudi često doživljavaju kao mirenje s mrvicama i poniženje, s konja na magarca i slično. To uopće ne mora biti tako, samo do sad nije bilo previše primjera gdje žene nastavljaju pune i kvalitetne živote. Tek zadnjih možda dvadesetak godina se to sve češće vidi, a među nama još uvijek stoji uvjerenje da to vrijeme poslije treba samo nekako preživjeti i dočekati smrt u poniženju.

Na nama je da izaberemo kako ćemo gledati na nastavak života, hoćemo li ga vidjeti kao priliku da s novim znanjima i iskustvima živimo kompletnije i ispunjavamo svoje želje i potrebe ili ćemo ostati u jadu, kako je gore opisano.

Želite li ostati u svom jadu, ne morate dalje čitati. Ispunili ste cilj i dobro vam ide.

Želite li promjenu?

Prvo, postići je možete jedino vi. Drugi će pomagati i odmagati, ali nitko neće doći i to učiniti umjesto vas. Zvuči kao loša vijest, ali nije. I zasluge će biti vaše, bit ćete svoji i konačno neovisni. Toga se bojite, svi se bojimo novih situacija i svoje odgovornosti, ali to uopće nije strašno. Bez toga ne ide. Možete vi to.

Drugo, bez učenja nema promjena. Sve što ste do sad znali donijelo je rezultat kakav imate. S istim znanjima, navikama, rutinama i vještinama ne možete postići ništa novo, jer ste iscrpili svoje resurse.

Riječ “učenje” vezujemo uz školu i djecu. Kad završiš to nešto škole – gotovo – sve kao znaš. To zaboravite. Učenje je život. Dok učiš, živiš. Kad prestaneš, umreš.

Ne trebaš učiti zemljopis, već otići negdje gdje nisi bila.
Ne trebaš učiti povijest, već razumijeti kako je povijest utjecala na tvoju obitelj i zašto se događaju uvijek iste traume u tvojoj obitelji.
Ne trebaš učiti biologiju, već otići u polje i naučiti brati samoniklo jestivo bilje.
Ne trebaš učiti veterinu, ali nauči od svog psa što je bezuvjetna ljubav i tako ljubi i njega i ljude.
Ne trebaš učiti psihologiju, ali upoznaj sebe.
Trebaš učiti strane jezike, tu nema izvlačenja. Barem jednu riječ svakog dana.

Vježbica za danas: učini barem jednu sitnicu drugačije, odi na novo mjesto, drugim putem, upoznaj novu osobu, šali se s tetom na tržnici, pročitaj nešto. Odi u knjižnicu i vidi koja te knjiga zove s police – ona tamo godinama čeka da konačno dođeš po nju. Nauči kako napraviti domaću pastu za zube ili ulje za tijelo. Nauči kako staviti oblog kad te bole jajnici. Nauči kako prodati svoje pekmeze. Nauči kako napraviti naljepnicu za svoj med. Nauči kako izlagati na sajmu. Nauči kako snimiti svoj proizvod. Nauči kako se vodi web stranica ili blog.

Znam ljude čiji životi nama izvana izgledaju kao s reklame, savršeni i uhodani, lijepo klize. Odvojite li te ljude iz obitelji ili ih stavite u situaciju u kojoj do sad nisu bili – potpuno bi se izgubili. Osoba ode sama na odmor i vrati se nakon tri dana. Ne snalazi se s novim ljudima, na novom mjestu, bez podrške obitelji koja je sigurno mjesto. Nije na odmoru bilo ništa opasno, ali stalno kretanje istim rutama, u istom društvu, radeći iste poslove, vozeći istim cestama stvorilo je anksioznost i strah od bilo čega novog.

Kad sam sama otputovala u Aziju, mnogi su mi rekli: Ti si tako hrabra. Gledala sam u čudu. Zvučali su kao da njima nije dozvoljeno kupiti avionsku kartu. Jednostavno je: uzela sam mali ruksak, laptop, mobitel, minimalno kozmetike, jednu majicu, bermude i japanke i, naravno knjige.  Svatko može ući u avion i za manje od dana biti tamo. Ostaneš li doma, to ćeš vrijeme vjerojatno provesti čekajući u redu na Slavonskoj aveniji, na Facebooku, ili možda gledajući Sulejmana. Uskoro sam shvatila da to nije baš svakome jednostavno:
na primjer, uspješne i zanimljive osobe koje poznajem ne mogu spavati same. Ako da, onda samo kod kuće.

Netko ne može ostati sam u kući.
Netko ne može biti sam u autu.
Odrasla žena, menadžerica ne može sama putovati iz Zagreba u Rijeku.
Netko ne može zaspati bez lijekova.
Netko ne može zaspati u mraku.

Sve su to ograničenja koja ih uvjeravaju da ne mogu sami. I ne idu na terapije, ne pokušavaju ništa promijeniti, ostaju u dječjim strahovima čekajući da mama dođe i poljubi ih prije spavanja, da ih primi u krilo, da ne gasi svjetlo. Ta dječja čežnja da mama dođe, pa te mame koje ne dolaze, već ostavljaju djecu da plaču, “jer će se tako umiriti, naviknut će se vremenom” … to je sve dio kojeg treba odtugovati i otplakati.

Nikad mama više neće doći, drago moje dijete. Ti si ta mama, ustani, zagrli to svoje tužno Unutarnje Djetešce i pomiri se s tim da ona nekadašnja mama neće doći.

Svaki novi korak ka osamostaljivanju i odrastanju jača tvoj roditeljski dio kojim se brineš za svoje Dijete u sebi, a time ono ima više povjerenja da će biti na sigurnom. Svaki put kad napraviš nešto novo, ti si sigurnija da možeš sama, Dijete je sigurnije da se može na tebe osloniti i sve se manje boji mraka, zatvorenog prostora, samoće, novih situacija i ljudi.

Ti si ta osoba koja to moraš učiniti. Ja ti mogu pomoći, ali nitko drugi to ne može umjesto tebe odraditi. Sorry.