Škola mi je donijela sigurniju i stabilniju mene. Oslobođena sam od straha, krivnje i osjećaja da moram. Stabilnije prolazim kroz životne situacije. Mogućnost da si počnem dozvoljavati život i sve što on donosi. Neprocjenljivo iskustvo.

Znam da znaš što radiš, meni to treba. Dobivam sigurnost. Odnosimo se s poštovanjem, nema tračanja. Odlično sam odabrala.

Školica mi je donijela da sam nježnija prema sebi, manje kritična, manje se osuđujem i ne očekujem od sebe previše. Izlazim iz krivnje, cijenim sebe više, imam više samopouzdanja i samopoštovanja, povjerenja u život... Polako, ali sigurno postavljam granice...

Nadjina školica mi je dala uvid i razrješenje nekih pitanja koja su me kočila u životu, a da nisam ni znala da postoje, osjećaj zajedničkog rasta i podrške grupe inspirativnih žena, prihvaćanje svoje (i tuđe) nesavršenosti, te polaganu, ali sigurnu izgradnju jednog temelja u sebi koji može držati izazovne situacije, čekati uslijed neizvjesnosti, a istovremeno uživati život.  

Školica mi je donijela mogućnost i prostor da dopustim sebi biti ona izvorna ja, da se posvetim izgradnji i oslobađanju autentične sebe i pronađem snagu u sebi, u svijetu koji autentičnost ne podržava i ne potiče.  Siguran krug žena koje imaju iste ciljeve vlastitog osobnog razvoja daje mi osjećaj podržanosti koji mi nedostaje u svakodnevnom životu i svijetu pogrešno posloženih vrijednosti te poticaj da ojačam svoje kapacitete i nadvladam izazove.

Školica mi je dala nešto novo u smislu da može i drugačije. Dala mi je spoznaju da nitko drugi izvana neće doći i da u meni leži odgovornost za moj ispunjeni život. Sve to na blag, nježan, mekan i podržavajući način.

Škola mi je donijela sigurniju i stabilniju mene. Oslobođena sam od straha, krivnje i osjećaja da moram. Stabilnije prolazim kroz životne situacije. Mogućnost da si počnem dozvoljavati život i sve što on donosi. Neprocjenljivo iskustvo. 

Škola mi donosi jasnoću, snagu za velike odluke, vrijeme za biti, energiju, povratak sebi, manje krivnje, više prihvaćanja i razumijevanja, bolje odnose. Lakoću riječi „Ne“ i „Previše“.

Nova ja zaista privlači nova iskustva, nove, pozitivne, zanimljive ljude, nova učenja, nove prilike… sve češće osjećam da je zaista “samo nebo granica”. Sjetim se kad si govorila da “pustimo energiju da poteče”. Eh, sad napokon razumijem o čemu si govorila! Kako je to predivno iskustvo! Ovih ga dana često proživljavam i nadam se da će također postati “podrazumijeva se”. Ma, mogla bih ti pisati i pisati, ali poanta je u sljedećem: SRETNA SAM kao nikad do sad! Znam da sam do ovoga došla najviše svojom snagom i hrabrošću, nitko to nije mogao učiniti umjesto mene ali…, hvala ti na nesebičnoj podršci i “naviganju” od stare ja, preko nove ja, do neke još novije ja. Veselim se što ćeš raditi s novim ženama koje sada proživljavaju ono što sam proživjela i sama, jer će i one (barem dio njih, koje budu željele) kroz neko vrijeme doživljavati i proživljavati radost nove ja. Šaljem ti veeeliki zagrljaj!

Draga moja, sve znaš a i ja znam svakim danom više… Hvala što me učiš kako sam zapravo divna, svi su to znali više od mene. Zaljubljujem se konačno u pravu i jedinu osobu vrijednu toga svaki dan.

Preuzimanje odgovornosti. Važno i teško područje. Jesam li za sve sama kriva? Zašto sam si to dozvolila… dozvoljavam si? Okrenuti kažiprst od drugih prema sebi… Kao da je netko povukao okidač i “ubio” me. Te, tzv. smrti, su prekretnice… ili polako umireš u depresiji zatočenoj u isključivanju i isključivosti kojima nastavljaš terorizirati i sebe i druge, ili se, kao nakon svake smrti ponovno rodiš s mišlju da ti je darovana nova prilika (život). Stalno mi se u glavi vrti mantra “ja sam odgovorna”. Isprva zvuči kao da nemam izbora sve dok u nekom trenutku ne shvatiš da zapravo imaš bezbroj izbora. I onda onu (bolesnu) potrebu da budeš “control freak” preokreneš u “creative freak”… Da kreativnost može dati osjećaj kontrole, to me je iznenadilo… .”

Prve dvije godine donijele su mi novu razinu znanja, iskustva i uvida što je dovelo do povećanja osobnog kapaciteta. Prvu godinu doživljavam kao godinu za “razbucavanje” – ono kao, imaš neki svijet posložen na svoj način, a onda ti pukne puno malih unutarnjih petardi, nedovojno jakih da te ozlijede, a dovoljno jakih da ti naruše strukturu i izazovu stanje u kojem ili pobjegneš (napustiš rad), ili se primiš čišćenja i novog preslagivanja/slaganja. Ono što je u tome dobro je to što se na taj način stvorio prostor koji je popunjavan znanjem i iskustvom koji su povećavali osobni kapacitet pa time i učvršćivali novu strukturu. Druga godina je donijela nešto vrlo slično (opet razbucavanje), ali uz bitnu razliku da je već postojalo iskustvo prve godine koje je davalo sigurnost u proces pa se moglo raditi na dubljoj razini (petarde su mogle jače pucati). Da, iskustvo je rezultiralo povjerenjem u proces, a onda se povećalo i davanje u proces. To je isto dobit kao jedan aspekt povećanja osobnog kapaciteta, zar ne?

Mijenjanje slike o sebi. Iskreno se suočiti sa svojim manama i vrlinama… presudnu su ulogu imale “maske”. Otkriti vlastitu masku (maske) značilo je otkriti vlastitu “igru”, “manipulaciju”. U svijetu u kojem trebam biti savršena ovo je jako težak udarac za doživjeti. Opet, da nije bilo takvog udarca, nikad na površinu ne bi isplivao Sram. S-r- a-m = nesavršena sam = neuspješna sam = bezvrijedna sam = nema za mene = bolje bi bilo da me nema. Kako plodno zemljište za uzgoj Jadnice! No da… značilo je to srušiti sliku o sebi uredno zapečaćenu u roza, zelenom, narančastom, ljubičastom ili već nekako obojenom kontejneru, priznati da sam razotkrivena, nebranjena, ranjiva. Ne hodam baš “gola” po svijetu. Nosim i koristim masku (maske), jer mi još uvijek treba(ju) i to mi je ok.

Pokrenut je i razvija se proces emocionalne separacije od roditelja. Suočavanje sa i prihvaćanje obiteljskih istina… najteže mi je u tome bilo proraditi crno-bijeli kontejner. Izvaditi osobe, prije svega članove obitelji, iz crnog/bijelog kontejnera značilo je proći bol suočavanja sa zabludom, ljudskošću “mitskih bića” i vlastitom isključivošću. Značilo je prihvatiti činjenice suprotne od “činjenica” u koje sam vjerovala, suočiti se s ljutnjom i agresijom (afektivnom i potisnutom) i naći način ostajanja u odnosu i ljubavi (ili barem ne-mržnji).

Manje se plašim života i budućnosti. Reanimirala sam ljubav u svojem životu, smirenija sam, manje zabrinuta, sigurnija, hrabrija… Ljubav je najbolja podrška koja mi daje više hrabrosti i odlučnosti.

Razvilo se samopouzdanje, osjećaj osobne snage i moći. To zaključujem iz dva razloga: prvo, otvaram se ranjivosti, a drugo, imam više povjerenja u sebe, druge, život… da će mi pomoći u zacjeljivanju novih povreda pa sam spremnija riskirati. Češće i otvorenije govorim o svojim emocijama i potrebama, češće pokrećem inicijativu za nešto čiji je ishod upitan (dapače, koji može biti neugodan), češće priznajem da sam pogriješila… Strah i sram su se dovoljno smanjili da više nisam paralizirana i počela sam shvaćati i pomalo uživati u osjećaju (po)kretanja.

Kao da je odnos s drugim ljudima dobio mnogo novih, suptilnijih slojeva, izgleda mi da su u tim odnosima moja davanja i traženja realnija. Sve je to rezultiralo s manje sukoba s drugim osobama (bilo unutarnjim, bilo vanjskim). Mislim da sam postala kvalitetnija prijateljica i kvalitetnija suradnica/kolegica.

Idem u školicu već dvije godine. Pošla sam iz očaja, okolnosti u tom trenutku, a sad se sa zahvalnošću toga prisjećam. Puno sam osvjestila, radila na sebi da bih sad mogla reći da sam smirena i sretna:) i da imam nove prijateljice i da mi se otvorio jedan novi svijet. Do nedavno sam razmišljala da sam sretnica, da sam privilegirana… što sam dospjela u Nadjinu školicu koja mi je pomogla da se razvijem i upoznam sve te divne žene. Ne, ne… nismo mi nikakve “posebne” žene, niti je ovo “posebna” škola. Mi smo samo duše koje se, nakon bezbroj života koje smo živjele, nalaze točno tamo gdje im je sada mjesto (uključujući Nadju) Do kada? Nebitno. Putujemo… pa ako smo ovdje, znači da je ovo jedna od naših privremenih stanica…

U ovih par tjedana se sve počelo mijenjati. Sebe osjećam drugačijom, ljudi drugačije reagiraju na mene, osjećam i postavljam svoje granice, sada VIDIM što se događa, a da me ne preuzmu emocije. Pojavljuju mi se novi zanimljivi ljudi, imam volju i unutarnju snagu za mnogo toga. Sve to nakon prvog modula.

Stvarno želim shvatiti sebe, a onda i druge ljude, jer je lakše funkcionirati. Ne možeš ići nesvjestan po svijetu. Stvarno mi do sad naučeno pomaže u svakodnevnom životu. Nema druge i nema natrag, pogotovo kad jednom kreneš.

Zahvaljujući tvojoj školi rijetko si više dozvolim drskost osuđivati i prosuđivati, uspješno učim prihvaćati ljude oko sebe uz poštovanje, jer ne znam koje terete oni nose, koliko su im žuljevite i bolne cipele u kojima kroče kroz život.

Vjeruj mi zaista je divno, predivno prihvatiti sebe i odgovornost za svoje postupke. Vrlo mi je važna spoznaja da će i dalje biti kriza, da će se opet događati i strah i krivnja, ali sada znam kako se s time nositi. Sada sam naučila kako slijediti svoje srce i kako se boriti sa svojim kritičarima. Predivno je ne kriviti ni optuživati ikoga. Iskreno i od srca ti zahvaljujem na svemu.

Najbolja škola koju završavam!

Kao u svakoj školi, na početku si zbunjena. Upoznaješ nove kolegice, pitaš se je li ovo pravo mjesto za mene, što ću tu naučiti i ponajviše, hoću li biti bolje? Naime, razni životni izazovi iscrpe nas, stjeraju u kut, tjeraju u očaj…i u jednom trenu znamo da nam treba pomoć, da trebamo i želimo nešto više za sebe. Nadja divno vodi svoju Školicu. Nježno, podržavajuće, a opet sa smislom i strukturom. Uz modulski rad tu su i individualne terapije gdje sa svakom ponaosob radi na osobnim temama. S vremenom se stvara prava mala ženska zajednica, podržavajuća okolina puna smijeha i suza. I da, puno je tu rada i učenja ali i druženja i podrške. I tako sam ja dogurala do 4. godine ove divne Školice. I sretna sam i zahvalna Nadji i mojim curama do neba!