Starost sam već preživjela
Dodaj u omiljeni sadržaj
Ovih dana hihoćem s mojim ženama koje su izašle iz teških razdoblja. Snažne, pune života, otkrivaju nove svjetove, nove osjećaje, nove dečke, svoju moć … pričamo o tome kako je starost kategorija koja nema veze s kronološkom dobi. Mi smo svoju proživjele u onom stupcu PRIJE – kako je opisano u članku Jeste li u zoni životne prekretnice.
Ja sam najstarija bila od moje 34. do 40. godine. Razdoblje u kojem sam pomalo napustila sebe, bila samo funkcija, odustala od svojih strasti, prestala čitati (!), umrla. U četrdesetoj me razvod katapultirao kroz tunel svjetlosti u novi život. Ta je svjetlost boljela, izgledalo je da nema izlaza iz tunela. Znala sam da ima, ali to je znanje bilo iz razuma, iz uma. Strahovi su vrištali:”Gotovo je.”
O tome sam pisala u članku Emocionalna zasljepljenost strahom od gubitka. Slična priča mi se dogodila devet godina kasnije kad sam izgubila tvrtku, opet smrt i strah od promjene. Kad kroz to prođeš, dogodi se…novo rođenje. Ti tuneli kroz koje prolazimo, te rodnice koje izgledaju kao da nemaju izlaza, donose nove živote. Kad više puta doživiš da poslije toga ima svega lijepoga, lakoće, da imaš sebe, sebe koja je rodila Novu Ja, ne bojiš se budućnosti, jer si ideju nemoći i jada koju vežemo uz starost već preživjela, odradila si.
Vrijeme PRIJE nego uđeš u tunel je starost. Strah te zakoči, zabetonira, nema sokova, ništa kroz tebe ne teče.
“Ti si tako tužna”, rekao mi je prijatelj četiri godine prije prve smrti, prije razvoda. Nisam znala o čemu govori. On je vidio, ja nisam. Meni je sve izgledalo normalno. Godine su to, valjda tako mora biti. Pogledaš u ogledalo, vidiš staru ženu. Umorna sam, valjda se trebam naspavati. Pa se naspavaš, pa isto. Bit će bolje nakon godišnjeg. Isto. Pa ipak imam toliko godina. Pa vidiš neku drugu ženu, s više godina, kako sjaji, pršti od života, leti. Znači, ipak nisu godine. I počneš shvaćati. Pa kažeš: “Možda mi treba pomoć.” Nitko nije čuo. Mislim, čuli su, ali nisu čuli. Ili nisu znali ili tko zna što … A ja sam bila “pod anestezijom”, u stvari u depresiji, mada onda to nisam tako doživljavala. Kad si u tome, često ne vidiš. Radiš, trčiš, sve kao normalno. Kao. Bila sam u stanju u kojem više nemaš one inicijalne snage da se pokreneš. Sad je jasno da je to bio poziv u pomoć, da me se vidi, da bude netko tu za mene. Nisam znala što sada znam, da je dovoljan poziv nekome tko zna pa da kreneš put izlaska. I tako sam predugo ostala u onom PRIJE.
Ovih dana mi se javilo više njih koje su na tom mjestu (valjda neka epidemija odlučnosti da im je dosta, bravo žene!). Teško im je, ali hoće van, hoće van. Ne pristaju biti stare sada. Nekada su žene na tom mjestu jednostavno ostale i bile mrtve do kraja života. Sada odlučuju da je taj kraj ovog nesretnog života upravo sada, da ne pristaju tu zauvijek ostati. Smrt starog života je početak novog. NOVI ŽIVOT NOVA JA.
Krećemo lagano, već prvi razgovor donosi olakšanje. Idemo dalje individualno, neke u Školu, a neke na kraće programe, neke na radionice. Divne žene, divne žene!
Pročitajte još:
