Što ako nije kraj? Što ako jest?

Dodaj u omiljeni sadržaj

Prečesto ljudi odustaju od svojih brakova i veza. Udalje se i ohlade, a da se nisu ni upoznali. Mnoge slojeve imamo koji su i nama nepoznati, a kamo li da bi ih drugi vidjeli i razumjeli.

Neki su nam slojevi jako bolni i da je partner barem znao, možda bi sve bilo drugačije. Ali ljudi ne idu na terapije … šteta. Prije tridesetak godina su nam bili jako čudni oni rijetki ljudi koji su natezali neobične sprave po dvoranicama koje su se čudno zvale fitness centri, a danas je briga o kondiciji tijela sasvim normalna i masovna. Vjerujem da će uskoro i emocionalna i mentalna higijena dobiti pažnju koju zaslužuju.

Do onda, bit će i dalje nerazumijevanja i preranih prekida, jer se neke stvari ne vide na površini.

Primjer

Evo samo jednog primjera, bolnog, ali ne tako rijetkog:
Nedavno sam razgovarala s mlađom osobom koja je prekinula vezu zbog patološke ljubomore svog partnera. Jedna od “potvrda” njegovih sumnji jest njena suzdržanost u tjelesnom kontaktu. Pije joj krv na slamku, vjeruje da je “hladna”, jer želi drugoga.

Osobi ne padaju napamet drugi, ali je dijelom suodgovorna: nije mu rekla da je žrtva incesta. Nije nikome rekla. Ni sebi nije priznala da je žrtva i da to nije bilo u redu, da je nedopustivo tako se odnositi prema djetetu. Kao dijete je trpjela, jer nije imala izbora, kao i većina žrtvi idealizirala svog zlostavljača i preuzela krivicu na sebe. Iz te krivice ne govori nikome i nastavlja krug zlostavljanja, sama sebi to čini. Čak se odriče veze s potencijalom, veze koja bi mogla biti iscjeljujuća za oboje.

Nije lako nekome to reći kad ni sam nemaš zdrav odnos prema tome. A nemaš, jer ne možeš ni imati, kad si odrastao u ucjeni. Bilo da su djeca žrtve skrivenog ili otvorenog incesta, dok ne počnu iscjeljivati tu ranu, teško je imati zdrave odnose koji ispunjavaju oba partnera.

Rad

Kad gledamo na odnos para iz prethodnog primjera kao da sve to ne znamo, rekli bismo da nemaju šanse, da je normalno da njemu smeta “hladna” žena, da je normalno da njoj smeta patološki posesivac, … sve sami klišeji. Da je ona imala snage otvoriti mu dušu i ispričati svoju priču, možda bi i on nešto imao za reći, tko zna što je njega oblikovalo kroz život.

Da su oboje počeli iscjeljivati svoje rane kroz razne oblike rada na sebi, uz pomoć terapeuta i podržavajući jedno drugo u ljubavi, on bi imao više strpljenja, suosjećanja i nježnosti i tako iscjeljivao i nju i sebe, a ona bi iscjeljujući sebe i otapajući svoje strahove i obrane njemu dala potvrdu svoje privrženosti.

Moguće je da ne bi uspjeli. Ali što ako bi? Nisu si niti dali te prilike. Mnoge su se veze raspale, jer se njima nitko nije bavio. Možda se grebuckalo po površini, po očekivanjima i povredama, ali pokretače destruktivnih mehanizama nitko nije osvijestio.

“Dokle god vlastitom unutarnjem djetetu nije dozvoljeno da postane svjesno onoga što mu se dogodilo, dio njegovog emocionalnog života ostaje zaleđen … svako poticanje na ljubav, solidarnost i susjećanje ostat će beskorisno.” Alice Miller, For Your Own Good

Život nije tako jednostavan kako nam se na prvi pogled čini, u dubljim slojevima su mnogi mehanizmi koji nas oblikuju, a nismo ih svjesni. Kad se ovako o njima čita izgledaju strašnije upravo zato što su nam nepoznati. Kad se njima počnemo baviti, slika se dopunjava novim uvidima. To suočavanje nije uvijek ugodno, ali ni nesvjestan život na površini nije ugodan, samo smo se na njega navikli. Očekujemo da će doći netko tko će nam ga svojim postojanjem osvijetliti, upaliti tisuće lampica na kristalnom lusteru. Možda hoće, ali dok mu ne otvorimo vrata, naša srca to neće moći primiti. Ključ za otvaranje vrata je u iscjeljivanju strahova i tuga koje s ljubavlju i suosjećanjem prema sebi i svojoj Unutarnjoj Djevojčici trebamo pogledati, isplakati, prigrliti i otpustiti. To nitko drugi ne može za nas učiniti. Jednostavno ne može.

Odgovornost za vrijeme

Ono što primjećujem kod većine žena koje su zapele, a tako je i meni bilo, jest da nemaju osjećaj vrijednosti vremena koje je ispred nas. Trebat će vam neko vrijeme da odradite taj rad, ali nakon toga stvari počnu teći, popravljaju se na svim područjima. Zbog nečeg ste došle na ovaj svijet, imate neke talente, neke vrijednosti koje možete podijeliti s drugima i tako pronaći smisao života. Ta bogatstva su skrivena ispod očaja i čekaju da ih konačno potražite. Možda možete nekoga nešto naučiti, možda imate zlatne ruke, možda vaš dodir osnažuje svaku biljku koju dotaknete, možda su vaši kolači blagoslov svakome tko ih proba, možda možete svojom ljubavlju natopiti djetešce koje ćete čuvati dok mu mama radi, možda ste iskusna menadžerica koja i te kako može pomoći … možda … možda … to nešto u vama je put kojim ćete steći samopouzdanje, zaraditi za pristojan život i upoznati nove ljude dajući im svoje talente i razmjenjujući sreću. Takve radosne, otvorenih srca upalit ćete svoje lampice i privući još jedan takav luster u svoj život. (Ostanete li očajne, privući ćete nekoga kome treba očajna žena da o njemu bude ovisna).

Domaća zadaća: Što je ono što vas najviše veseli, gdje je vaša duša u miru, ono što vam nije teško, već vas u toj lakoći usrećuje? Razmislite o tome i maštajte kako time usrećiti svijet i sebe.