Osjećaj sigurnosti

Što mi je?

Vrijeme čitanja: 3 minFavoriteLoadingDodaj u omiljeni sadržaj

SMRZNUTOST – PRAZNINA – RAZDRAŽENOST – NEŽIVOT

ili

SIGURNOST – SAMOREGULACIJA – UŽITAK – ŽIVOT

 

“Ne osjećamo, prazni smo, gušimo život hranom, surfanjem, serijama, cigaretom, odbacujemo radost, ne dopuštamo užitak. Osjećamo krivnju što nam nije dobro (kao da smo nesposobni, kao da s nama nešto nije u redu), a također osjećamo krivnju kad nam je dobro i odmah se vraćamo u stanje vegetiranja.”

Jedna od riječi koju nitko ne voli čuti i većinom je povezujemo s velikim događajima i tragedijama je trauma. U posljednjih desetak godina se otvorilo cijelo novo područje znanosti koje detaljno istražuje razne mikrotraume, tj. niz “malih” povreda kojima ne bismo inače dali značaj, a sve zajedno kumulativno ostavljaju trag u nervnom sistemu. To nam objašnjava razne do sada neobjašnjive simptome koje smo pripisivali svojoj lijenosti, inertnosti, nedostatku volje, “lošem” karakteru i slično. Dobra je vijest da pomoći ima. Čim netko spomene nervni sistem, mnogi se stisnu: Nervni sistem? Živci? Jesam li luda? Je li sa mnom sve u redu? – naravno da je sve u redu. Može biti prepuno života i lakoće, može!

Odgađanje, autodestrukcija, pretilost, pesimizam, inertnost, smrznutost, neosjećanje osjećaja, tupost, lijenost, unutarnja praznina, depresija, sve su to simptomi koji govore da se sistem isključio, zamrznuo i da nas vraća u stanje mirovanja, odvojenost od punog života. Štiti nas, osigurač je izbacio struju koja mu je previše. Živjeti znači osjećati, ali ako su nam osjećaji previše, znači da je naš sistem nadražen, da je još uvijek u stanju opasnosti (iako jako dobro znamo da opasnosti više nema) i ponaša se kao da je napad u tijeku.

Na napad reagiramo na tri načina:

  • ili bježimo (povlačimo se van odnosa i u sebe, ne branimo se)
  • ili se borimo (riječima ili fizički, aktivno ili pasivno, protiv drugih ili protiv sebe)
  • ili se smrznemo u bespomoćnosti. Ne možemo ništa. Htjeli bismo, ali kao da nas neka sila vuče i ne da nam da se pomaknemo. Ta je sila obrambena, ali je ovdje na pogrešnom mjestu. Ta nas bespomoćnost štiti od opasnosti koja je davno prošla, a naš obrambeni sistem to još ne zna, i dalje se ponaša kao da je to stanje akutno. I tako već 10-20-30-40-50 godina stojimo u tom stanju. To je tzv. funkcionalni freeze, stanje zamrznutosti u kojem funkcioniramo, ali samo operativno, rješavamo zadatke, postižemo ciljeve, ali ne živimo.Ne osjećamo, prazni smo, gušimo život hranom, surfanjem, serijama, cigaretom, odbacujemo radost, ne dopuštamo užitak. Osjećamo krivnju što nam nije dobro (kao da smo nesposobni, kao da s nama nešto nije u redu), a također osjećamo krivnju kad nam je dobro i odmah se vraćamo u stanje vegetiranja. Srećom, postoji sposobnost našeg nervnog sistema da se oduči i da nauči, to se zove neuroplastičnostOsnova dobrog osjećaja je duboka SIGURNOST i kapacitet za UŽITAK. Uvježbavanjem sigurnosti stvaramo uvjete da se blago i polako počnemo odmrzavati i počnemo osjećati. Odbacujemo težinu, osjećamo lakoću. Nasilna ulaženja u traumu i suočavanje s njom često dovodi do retraumatizacije i to ne treba raditi. To je moje uvjerenje. Treba graditi resurse koji mogu nositi život. Stabilizirati, umiriti, povezati se s radošću i putem micati prepreke koje nam ne daju da taj život prigrlimo.

 

To je dug put, ovdje je sporost vrlina, ne treba brzati. Blago otapati sloj po sloj. Upravo zbog toga imamo radionicu Moje sigurno mjesto gdje praktično vježbamo sigurnost i užitak i podučavamo svoj nervni sistem da može biti drugačije. To je prvi korak, vrlo efikasan.

Vježbe su jednostavne, ne ulazimo u priče i tragedije, ne mora nitko znati što nosite. Na satovima teorije naučit ćemo kako naše tijelo reagira i što mu se događa, da razumijete svoje reakcije i da znate gdje ste. Ostalo vrijeme je posvećeno uvježbavanju i samoregulaciji. Oni koji stvarno vježbaju i primjenjuju imaju sjajne rezultate. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno imati način kako se sami možete regulirati i umiriti, a kad se to uvježba, sistem to rad sam, automatski.

Zašto je važan automatizam? Jer kad dođe napad panike, anksioznost i jak otpor, mi to više ne možemo voljom. Htjeli bismo, ali ne možemo. Nismo u kontaktu sa svojom snagom. Zato se vježba dok smo bolje, a sistem će sam to primjeniti kad nam bude teško, tj. naučit ćemo na vrijeme osjetiti da se isključujemo (upadamo u rupu, gubimo se, vrtlog, kako već tko zove to stanje) i da SE REGULIRAMO PRIJE NEGO UPADNEMO.

Stoga je ova radionica preporučljiva svima koji se prepoznaju, a pogotovo onima koje dalje žele nastaviti našu Školu. 

Škola osobnog razvoja za žene je naš najcjelovitiji program. Za koga je taj program, treba li baš vama? Ovdje piše mnogo toga, sve ostalo razgovaramo na dodatnim konzultacijama:

O Školi – više

O radionici Moje sigurno mjesto – više

Ljudi dragi, pomozite si. Nemojte se bezuspješno namakati u bespomoćnosti.

Tražite pomoć, dođite po-moć.