Znam sve o sebi, kao

Dodaj u omiljeni sadržaj

Kad bi nam netko dao zadatak da ukratko opišemo sebe, nanizali bismo niz uvjerenja za koje smo sigurni da ih živimo i stojimo iza njih. Neka od njih su vjerojatno točna, ali u svakodnevnom osvještavanju sebe i radu s drugima jasno vidim da su ideje o sebi daleko od stvarnog stanja, od istine, unutarnja i vanjska istina se ne podudaraju. Svi to ponekad vidimo kod drugih, vidjeti kod sebe – to ide teže.

Na primjer, granice. Uvjerene smo da smo ih postavile. Dogovorile smo se sa sobom da ih postavljamo i drugima i sebi. Je li to stvarno istina?

Ako jest, ne čitate ovaj tekst. Svima ostalima, na žalost ne, često nije. To vjerujemo i govorimo, ali na prvoj “ili ja-ili drugi” situaciji često napustimo sebe uz dovoljno racionalnih objašnjenja i opravdanja, a da to uglavnom ne vidimo, nismo svjesni. Onaj osjećaj u tijelu vrišti: “Ne opet!”, no mi ga gurnemo po tepih gore spomenutih objašnjenja… pa otkinemo još jedan, tko zna koji po redu komad sebe…s jasnom namjerom da ćemo se zauzeti za sebe neki drugi put kad ne bude tako važno kao danas... što se, naravno, nikad neće dogoditi, ako smo si na dnu liste prioriteta… što si ne priznajemo, jer smo se utopile u naviku. Ni ne znamo kako bi to bilo kad bismo cijenile svoje potrebe i kad bismo se zauzele za sebe.

Dug je to put, sama sam ga prošla. Iza fino uređene perfekcionističke fasade s dozom arogancije, skrivala se djevojčica preplašena uzeti za sebe što joj treba, što joj srce želi. Odrasle žene nije ni bilo, osim na poslu. Nije oduvijek bilo tako, naravno, ali se vremenom samopouzdanje potrošilo. Svaki put kad prešutiš, ti otkineš dio sebe pa si manja. Sljedeći put ulaziš u odnos tako manja, prešutiš, otkineš dio sebe pa si još manja. Pa tako dalje dok te ne nestane – iz čega izvući samopoštovanje i samopouzdanje kad te nema?

Iz maske vjerujemo da smo snažne i svoje, a djela govore da baš i nismo, da smo se napustile.

Dobra je vijest da ne mora zauvijek biti tako. Tako je sada.

Kako van iz toga? Putevi su razni. Nešto ste vjerojatno već odradili, knjige, razgovori s prijateljicama. Svaki način ima svoja ograničenja. Najlakše je izaći tako da prestanemo dalje učiti metodom pokušaja i pogrešaka, već učiti na iskustvu nekoga tko je taj put već prošao. Na primjer, mojem.
Nećete ići mojim putem, već svojim. Same ćete ga pronalaziti, uz moju pomoć. Bit će brže i lakše, bez lutanja, uz nižu emocionalnu cijenu.