Je li to moje?



Jedno od pitanja koje mi je uštedjelo mozganja, brige i gnjavaže je: Je li to moje?
Pričam sa ženom koja mi iznosi brojne probleme koji je dotiču, ali nije svjesna da nisu njeni. Dobra je duša, osjeća se prozvanom pomoći i kad se pomoć ne traži. Svaki problem svojih klijenata uvažava i prilagođava se njihovoj «teškoj» situaciji, preuzima na sebe sve više i više i puca po svim šavovima, nema dovoljno sati u danu. To što je odjednom njenim klijentima teško, njoj je već godinama, jer radi u takvoj djelatnosti. Ona se davno prilagodila i može s njima podijeliti iskustvo ako žele čuti, ali nije njena obveza preuzeti njihov teret. ONI se trebaju reorganizirati, racionalizirati poslovanje, delegirati obaveze, pripremiti se unaprijed. Nije ona njihova menadžerica i nije njeno da radi njihov posao.
U obiteljskim odnosima često dobrovoljno preuzimamo ono što nije naše, jer je tu ulog veći, bojimo se da nas ne odbace. Također, obrnuto – nekad tražimo od drugih da obave nešto naše, neki naš psihički i emocionalni rad. Je li to zaista njegovo? Je li to zaista moje? Važno je stalno preispitivati se, jer se istina često zavuče pod brojne slojeve i nije odmah vidljiva. Odgovor treba dati odrasli dio nas, iskreno i čisto.
Je li to moje? – korak je ka osvještavanju krhkih ili nepostojećih granica. Meni je trebalo «školovanje» da to naučim. Sad takvu situaciju prepoznajem energetski i tjelesno: gušće je, mučnije, kao da sam u sobičku bez vrata i prozora, guši me (nisu to nikakvi dramatični doživljaji kao što možda izgleda ovako napisano, već nelagoda koju često i ne primjećujemo, jer smo toliko navikli biti u toj situaciji da nam je to “normalno”). Vrtim se u krugu, ne znam kako van. Nekad davno je to često bilo moje redovno stanje, sad se ponekad pojavi, ali «budilica» zazvoni odmah ili nakon pola sata ili nakon pola dana. Tu je. Lopticu treba vratiti natrag, tamo gdje pripada.
Kad nam nastoje prebaciti svoje terete, možemo kratko poslušati, reći da nam je poznato i ponuditi svoje iskustvo ako ga trebaju. I to je to. Imamo svoga posla, između ostalog i paziti na svoje granice, svoje vrijeme, svoje RESURSE. Ne možemo biti kreativni ako energija curi na sve strane. Neće nas još više voljeti ako se dozvolimo cijediti – takvi posrču i traže novu žrtvu. Ljudi kojima je stalo do nas žele da smo snažni, vedri, moćni i živi. Sretni su da nas imaju, poštuju i uvažavaju naše vrijeme, znanje, iskustvo, potrebe. Vole nas. Takve kakvi jesmo, ne zato što nas trebaju.
Poštuju naše granice.
Napišite na papir «Je li to moje?» i stavite na zid, ploču, u novčanik, na ekran. I vježbajte.