Granice, granice, granice

Dodaj u omiljeni sadržaj

Ovaj se tekst izvalio iz kukuljice na Dan žena:

I tako, ide kraju ovaj dan, Dan žena. Osim bdijenja nad retrogradnim procesima u društvu (kojima se žene nastoji staviti “gdje im je mjesto”, da budu funkcije, a ne ljudi) i činjenja što treba da se to zaustavi i vrati u progresiju, najveći je zadatak svake od nas graditi svoju unutarnju snagu, jer se samo na nju možeš osloniti u svakodnevnom životu i iznimnim situacijama. Sve je ostalo prolazno i promjenljivo.

Također, postavljati prava pitanja, pitanja koja otvaraju nove svjetove. Pitanja svojim ženama i svojim muškarcima. Ne mora biti ratoborno, ne mora biti grčevito, ne mora biti aktivistički, već lagano, topiti sloj po sloj.

Učite svoju djecu i sve oko sebe primjerom:

Ne pristajte na ono što vas oslabljuje, samo na ono što vas jača.

Ne gutajte i ne “vraćajte” pasivnom agresijom.

Ne izbjegavajte svoju ranjivost negativnim namjerama.

Granice, granice, granice.

Možeš li reći Ne? Ne moraš za to samo ići na barikade. Možeš li reći “Ne” ljudima oko sebe u svakodnevnom životu i biti dobro s tim? Može li tvoje “Ne” biti afirmativno i konstruktivno, da drugoj strani pruži priliku za “Da”? Zašto tako često i tuđe, ali i svoje “Ne” smatramo kao kraj odnosa, kao izdaju, kao smrt?

Primjer

Kaže mi prijateljica:”Ovih sam te dana spominjala. Pričala sam drugima kako ti dobro znaš postaviti granicu”.

“Dobro. Na što misliš?”

“Sjećaš se kad sam te zvala u šetnju nasipom sa psima, a ti si mi rekla: Može ako nećemo razgovarati o tvojoj mami i tvojem mužu”.

Da, volim je jako, ona je divna osoba. No poslije bezbroj istih priča, nisam to mogla više slušati. Bilo mi je previše. Ionako tada nije ništa mijenjala u tim odnosima (sad znam da onda nije imala kapacitet za to), samo se žalila. Pristala je, nije se uvrijedila i sretna sam zbog toga. Tog smo dana doživjele lagano, veselo, opušteno druženje sasvim nove kvalitete. Bilo nam je sjajno. Postaviti drugome granicu ne znači da je to loše za njega. Ali to ne radimo da bismo njega popravljali ili mu pomagali. Granicu postavljamo da bi NAMA bilo dobro, na način da POŠTUJEMO drugu osobu, NE postavljamo se iznad nje i ostavimo PROSTOR za novu kvalitetu odnosa. Mogla sam joj reći:”Gle, nisam baš dobro ovih dana, malo sam umorna, ne bih šetala. Javit ću ti se kad budem bolje” … pa se možda nikad ne bih javila, jer bi me gušila pomisao na kukanje, ali i na moju krivnju zbog neiskrene manipulacije.

Najjednostavnije je biti iskren uz poštovanje, to otvara put ka još dubljoj ljubavi. Svaka grubost, manipulacija, “tiha misa”, izazivanje osjećaja krivnje, protesti i slično samo zatvaraju put srca, kompliciraju odnos, udaljavaju ljude jedne od drugih. Da, to je najjednostavnije, ali nije najlakše. Najlakše je sve porušiti i odjahati u suton u oblaku «pravedničke» boli i moralne nadmoći. To je najbolji način da ostanemo sami, ogorčeni i nesretni. 

Opet isječak u vremenu

Kad me netko gleda sa strane, rekao bi da sam se mnogo puta ponizila. To se može i tako gledati. Ja to vidim drugačije: dala sam priliku sebi i ljudima do kojih mi je stalo da zajedno iscijelimo odnos, da naučimo što je najbolje za svakog od nas i za zajednički odnos, da PODUČIMO jedni druge što nam treba i što ne želimo, da si damo priliku, dovoljno vremena. Najlakše je srušiti sve, to se uvijek može.

Ponosna sam na sebe da to mogu. Neki pokušaji ne uspijevaju i to je u redu. Barem si ne zamjeram da nisam pokušala. To ne činim sa svima, tamo gdje meni nije zanimljivo ili s druge strane nema iskrene namjere, tamo ne trošim nadu i trud. Ali, treba vidjeti je li zaista tako? Važno je također da mi ne projiciramo na tu osobu naša negativna očekivanja:

“U redu, ako ona tako osjeća, onda je kraj i neću više gubiti vrijeme na nju”. Tres! iza toga može biti naš strah:”Što ako me vidi ranjivu? Što ako moju želju za iscjeljenjem odnosa doživi kao slabost? Kao da sam luzerica? Što ako me odbaci? Što ako se ostvari moj najcrnji scenario da mi kaže da ne želi?”

Da, sve se to može dogoditi. Postoji rizik i vjerojatno ću ga preživjeti, ali što ako se to ne dogodi? Što ako mi kaže «Da»?

Dati si vrijeme

Ovaj pokušaj nekad traje dugo, jedno sam prijateljstvo pokušala oživjeti laganim «iskricama» više od godinu dana. Mic pa ne ide…ok… za par mjeseci mic pa ne ide… ok, za par mjeseci mic pa može kava … aaaaa – danas smo si  s-u-p-e-r! U kontekstu života, to je samo isječak u vremenu koji možda ne izgleda optimistično, ali nikad ne znaš što će biti kasnije. I nakon tridesetogodišnjeg rata ljudi vide da je s druge strane samo čovjek koji se boji.

Uvijek se može pokušati, nešto odmah, nešto za mjesec dana, nešto za godinu, dvije, pet, nešto možda nikada i to je u redu (u neke je bolje ne dirati. Dati mjesto i pustiti).

Sve što sam napisala se odnosi na prijateljstva, na odnos s roditeljima, braćom i sestrama, svojom djecom, nećacima, kolegama, poslovnim partnerima, životnim partnerima. Dopustite da može drugačije, dajte priliku. Možda mnogi pokušaji neće uspjeti, ali bilo bi šteta ne imati pored sebe one ljude koje možete vratiti.

I naravno, obrnuto. Ako netko smogne snage i ponudi vam ruku pomirenja, odite na tu kavu i vidite čega tamo ima. Odite, a figu ne nosite u džepu, ostavite je doma.