Dodaj u omiljeni sadržaj

Uspješne, a ipak praznina – zajednička je crta dijela žena s kojima radim. Izvana sve izgleda predivno, svatko bi im zavidio no kad su same, osjećaju prazninu, tugu, besmisao ili pak ne osjećaju ništa, kao prazno, kao tupo, kao maglovito. Kod nekih izgleda suprotno, svega im je previše, baš svega.

To što su “same”, ne znači da nemaju obitelj, da nema ljubavi, da nema sreće ili da nije u redu imati vrijeme za sebe. Ne govorim o tome, govorim o stvarnom kontaktu. Često smo i unutar para ili obitelji usamljene. Kao, imamo ih, ali neka duboka čežnja koju jedva ili malo više osjećamo, pokazuje da nam nešto nedostaje.

Prevelik pritisak

Dramatične promjene u našem društvu ostavile su traga i na ženama. Žene koje su sada u svojim tridesetima, četrdesetima, pedesetima, šezdesetima – svako desetljeće je pred njih postavilo drugačiji sklop okolnosti, očekivanja, mogućnosti. Mlađe nemaju iskustvo prijašnjeg društva gdje je bilo više sigurnosti, opuštenosti, slobodnog vremena.

Ako niste trpjeli posljedice političkog razilaženja s establišmentom, mogli ste sasvim normalno živjeti u miru i relativnom obilju. Obilju slobodnog vremena, izostanku egzistencijalnog straha, u društvenom stanu ili kući koju ste izgradili uz pomoć (u odnosu na danas) vrlo prihvatljivih kredita. Znajući da ćete imati osigurano školovanje za sebe i djecu, zdravstvenu skrb za sve, posao s kojeg vas ne mogu izbaciti, sigurnu ranu mirovinu. Izgledalo je skromno, ali sada znamo da nisu obilje samo novac na računu i auto u garaži.

Mi starije koje se toga sjećamo, znamo što smo izgubile, ali još uvijek imamo vremena pobrinuti se za sebe. Jasno nam je da je to vrijeme zauvijek iza nas, ali dobro, što se može, idemo dalje. Mlađe su se rodile u stresu i žive u stresu.
Kontinuirani pritisak današnje neizvjesnosti kad sami moramo osigurati skoro sve (a ni to nije sigurno), prevelik je za mnoge ljude. Ne mogu to izdržati. Mnoge su žene u ispraznim vezama, mnoge same ili samohrane majke, uz to su još i poduzetnice ili rade u korporacijama na visokim pozicijama pod iznimnim pritiskom gubitka posla – dugoročno se to ne može izdržati bez posljedica. Nemaju više kontakt sa sobom, s radošću, nemaju kada biti opuštene, ne osjećaju. Tijelo šalje znakove, alarmi se pale, ali one to pogrešno čitaju.

Tijelo zove na odmor, strah to tumači kao prijetnju. Težnja za savršenstvom ima visoku cijenu. Ta stalna potraga za nemogućim omamljuje nas, nismo uzemljene i ne vidimo život kao tijek. A život teče. Bilo je nekako, sada je kako jest i bit će. Da, bit će. Ne samo da ćemo preživjeti, bit će dobro.

Visoka cijena moga straha

Ja sam zbog straha i te emocionalne zasljepljenosti neke životne odluke donijela prekasno i platila ih velikim gubicima. Znam kako je to: jednostavno ne znaš kako će biti poslije tog mogućeg gubitka, gledaš ga samo kao negativni događaj, blješti tako jako da ne vidiš da postoji prostor i vrijeme iza njega, izgleda kao smrtni čas.

Od straha ne vidiš dobre strane. Ne vidiš da si se natrpala obavezama, ne vidiš da ta promjena ustvari donosi ostvarenje tvoje najdublje čežnje, da se riješiš svih tih preteških tereta od kojih mnogi čak nisu ni tvoji. Godinama sam se željela “izvući” iz obiteljske tvrtke i raditi upravo ovo što sada radim. Onda nisam još znala precizno što bi to bilo, ali sam znala da je riječ o pomaganju. To sam radila i na ondašnjem radnom mjestu, umjesto da sam rukovodila, ja sam pomagala i iscjeljivala. Potpuno pogrešno. Šefica sam bila doma, a “iscjeljiteljica” na poslu, umjesto obrnuto.

Nisam vidjela kamo me srce vodi. Zapetljana u negativnu spiralu tvrtke koja se raspada i polako, ali sigurno propada, smrtno prestrašena zbog neizbježnog gubitka i srama (“odlikašica” pa joj tvrtka propada i to u vremenu kad to nije bilo uobičajeno kao danas) godinama sam bila paralizirana i činila pogrešne izbore, preuzimala odgovornosti, krivnje i obaveze koji uopće nisu bili moji. Samo da odgodimo tu konačnu odluku.

Platila sam gubitkom tvrtke, radnog mjesta, prihoda, stana, samopoštovanja, samopouzdanja, vjere u sebe i gubitkom nekih dragih ljudi. Sram, užasni sram. Poniženje. Meni opsjednutoj prefekcionizmom, vanjskom slikom, strahom od društvene osude (u krvi mi od najranijih dana kola: “da nas nisi osramotila”), odbacivanja i napuštanja, sve me je to devastiralo.

Moglo se izbjeći. Postojala je točka kad je cijena bila relativno niska, čak smiješna u usporedbi sa svim kasnijim gubicima. Ali ne, nisam prihvaćala čak ni taj mali gubitak, ne, ja nisam gubitnica. Ne smije se znati. U nadi da ćemo se izvući iz vrtloga koji nas je na kraju usisao, cijena se samo povećavala. A ja sam se i dalje, strahom zasljepljena, nadala čudu. Da, bilo je konzultanata, revizije, pokušaja… skupo i beskorisno, svakako prekasno. Kako to obično biva, kad nije dobro, nalijepi se još mnogo toga.

Tek me prvi (i posljednji) napad panike u životu dovoljno preplašio i otvorio novi smjer: A ne, to meni ne treba. Briga me za bilo što, samo da ostanem zdrava i da idem dalje. Ja mogu podnijeti sve i stvoriti što hoću, sve iz početka. I ne treba mi mnogo. Želim živjeti, biti opuštena, lagana, briga me za statusne simbole, za lažne slike, za savršenstvo, za druge koji me srču i ispražnjenu odbacuju od sebe. Došlo je moje vrijeme. Da počnem živjeti iskreno.

Moj “osobni razvoj” (sve što činimo je osobni razvoj, ali ovdje mislim na početak svjesnog istraživanja sebe) je počeo 10 -tak godina prije svega što sam opisala, prije 15 godina. Da nije bilo toga, bilo bi vjerojatno još teže. To mi samo govori kojeg je opsega bilo to moje Lažno Ja, koliko je maski štitilo moje preplašeno srce.

Koliko je teško bilo kad mi je bilo potrebno toliko zaštitnih slojeva, slojeva tako debelih da ni ja sama nisam imala kontakt sa svojim srcem, sa svojom srži. U tom strahu sam povrijeđivala sebe, a i mnoge oko sebe. Neki su mi učitelji odmagali, neki pomagali. Bilo je bolno. I kad me zapahnuo val oduševljenja i olakšanja, jer postoje drugi “svjetovi” (pri tome mislim na vrijednosne sustave), to me podržalo, ali su se oklopi topili jako, jako sporo. Sad znam da je dobro da je bilo tako, ja onda nisam imala kapacitet nositi svoju bol. Upravo zbog toga, prva godina moje Škole je resursna, gradimo taj kapacitet da možemo nositi sebe. Ne rastačemo, već hranimo. Kad se nahranimo i očvrsnemo, lakše ćemo dalje.

Da bi sjemenka postigla svoj najsjajniji izraz, mora se potpuno poništiti. Ljuska puca, unutrašnjost izlazi i sve se mijenja. Nekome tko ne razumije razvoj, to bi moglo izgledati kao potpuna destrukcija.Ovaj dio moje priče je bio možda najteži period u mom životu. Koje je učenje? Uvijek ima života poslije, što god da se dogodi, ja ću se podići, otresti prašinu i nastaviti dalje. Možda drugim smjerom, možda s novom ekipom, možda … tko zna što. Nekome sa strane taj trenutak, taj isječak u vremenu može izgledati kao pad, kao jad. No to je samo jedan od koraka na putu, ja znam kamo idem i ne obazirem se. Bilo je života i prije, bit će i kasnije.

Pa čak i ako vam se taj strah materijalizira, ako izgubite mjesto u hijerarhiji tvrtke, ako izgubite stan, ako ostanete bez posla, opet će nekako biti. Ima divnog života i poslije, ako ga tako uredimo. Ta točka užasa, taj mogući gubitak je samo mjesto kroz koje treba što prije proći i nastaviti smjerom kojim nas nešto veće od nas vodi, jer mi očito same za sebe biramo pretežak, nepotrebno težak put. Zašto to radimo, druga je tema. Time se bavimo u individualnom radu.

To se sve može izbjeći

To se sve može izbjeći. Život je tako nepredvidiv i nudi nezamislive mogućnosti, tko smo mi da ga gušimo i zaustavljamo? Prvo sebe staviti na vrh liste prioriteta i dopustiti si najprije odmoriti se, bez krivnje. Zatim naučiti iskustveno što su granice i kako ih postaviti. Ne čitati o tome, već osjetiti. To i još mnogo toga radimo na prvoj godini Škole. Naučiti osjetiti svoje osjećaje, povezati se s njima, prigrliti ih. Povećati taj unutarnji prostor da ih možemo držati, da ne bježimo od njih, jer su trenutno jači od nas. S osjećajima naš život postaje šareniji, vibrantniji, a mi stvarniji. Moj put do Stvarne žene je bio posut gubicima.

Budući da tvrdoglavo (zbog straha i srama) nisam puštala vodstvu da me vodi, oduzeto mi je skoro sve da bih se prestala oslanjati na lažno vanjsko, da bih na kraju ostala samo ja. Nije to bilo tako jednostavno, naravno, ali želim reći, moja je odgovornost  što si činim.  Naučila sam brinuti o sebi, bez krivnje. To se vježba. Stalno nam dolaze prilike u kojima testiramo koliko smo naučili i gdje smo “tanki”. Ti koraci naprijed, natrag, sve su to lekcije i testiranja, jer kako bismo se inače uvjerile da smo naučile? Na početku nam stvarno treba netko tko bi bio uz nas da nas opet ne obuzme strah dok ne izgradimo sebe. Tu je važan kontinuitet.

Na prvoj godini Škole imamo radionicu jedan dan u vikendu mjesečno. Također jedan individualni susret mjesečno, da budete praćene i vođene dok to trebate.

Svoju sam Školu izgradila prema svojim iskustvima i ondašnjim potrebama. Nudim vam ono što je meni trebalo, a nisam imala ili nisam znala tražiti ili pored mene nije bilo nikog tko bi to vidio. Sada znam što mi je trebalo i da sam to imala, drugačije bih se pobrinula za sebe. Straha se oslobađamo tako da ga upoznamo, da naučimo, da ojačamo, da znamo da možemo, da imamo snagu, sustav podrške, unutarnju moć.

Bez obzira što vam se sada događa, ako je teško, ako je veće od vas, ne morate same. Dođite u Školu ili na individualni rad. Tu sam za vas. Niste same.