Nova ja - osobni razvoj

Smisao rada

Vrijeme čitanja: 3 min

PRAZNIK RADA

Taj se crveni karanfil svakako tumači, mnogo je predrasuda, projekcija, nerazumijevanja. Sam rad je u našem društvu nešto što je na prvi dojam nepoželjno, teško, muka, tlaka, smara, nervira… svi bismo valjda trebali ležati ispod palme s čašom koktela i ljudima koji trče oko nas sa sladoledima, mašu palminim granama, drže suncobrane. Taj (tuđi) rad bi nam bio prihvatljiv?

PRVI MAJ je praznik rada.

Rad je nešto predivno ako je sve na svome mjestu, u ravnoteži.
Radila sam u životu stvarno svašta. Već s 15 godina na učeničkoj praksi sam u staklenicima Nove zore (tadašnja tvrtka za uzgoj cvijeća u Filip Jakovu) radila teške fizičke poslove. Unatoč tomu što je to za mene bilo fizički previše, vidjela sam oko sebe zadovoljne ljude koji rade, šale se, zabavljaju i idu doma zadovoljni nakon 8 sati rada. Kasnije sam kao učenica i studentica radila na raznim mjestima, u trgovinama, u turizmu, u restoranu i aperitiv baru hotela. Naravno da je nesuglasica bilo u tim kolektivima, ali je postojalo nešto čega danas nema svugdje, a to je dostojanstvo radnika. Osjećala sam se poštovanom. Davala sam sve od sebe, kao da je moje i dobro sam se osjećala. Nisam se osjećala iskorištenom.

Odrasla sam i odgojena u socijalizmu gdje su nas učili da je radnik važan, na dobar način.

Već sam 32 godine poduzetnica i mnogo je radnica prošlo kroz moje poduzetništvo. Nastojala sam biti dobra poslodavka. Vjerojatno mi nije uvijek uspijevalo, jer neke stvari ne vidiš, a i neke ljude ne možeš namiriti ma koliko se trudiš. Postoje i ograničenja samog budžeta, ne može se uvijek što bismo htjeli.

Zapošljavale smo žene, naša je tadašnja tvrtka bila inkubator osnaživanja žena. Većina njih su bile sjajne, davale su sve od sebe. Kod nas su imale normalno radno vrijeme, plaćene prekovremene sate, slobodne vikende. Jako cijenim sve što ljudi odrade za mene. Kad mi se stavi ručak na stol, kažem: Hvala ti za ručak. Tako je bilo u firmi. Jesam li griješila? Jesam. S nekima sam nekoliko godina kasnije sjela na kavu i počistila iza sebe. Svoju aroganciju vidiš tek kad te život prizemlji. Dobro je počistiti iza sebe.

Danas me smeta kad se o radnicima loše govori. Naravno da ima svakakvih, da ne idem u detalje.

Rad je osnovno pravo i velika potreba. Ne samo da bismo stvorili novac za život, već nas rad, stvaranje, kreacija oblikuju, razvijaju, mijenjaju. Rad je kod kuće, rad je na poslu, rad je u udruzi, rad je u klubu, sve što stvaramo, radimo.

 

Ali rad nije sve.

Treba nam odmor, slobodno vrijeme. Druga je krajnost svaki slobodni trenutak proglašavati lijenošću i neradništvom.
Sprdanje oko spajanja vikenda i praznika – ako spajamo danima godišnjeg odmora, zašto ne? Neradništvo bi bilo ako te dane ne radimo, a plaćeni su kao da radimo i još nam ostaje pun godišnji odmor. To je tada krađa.
Skraćeno radno vrijeme plaćeno kao puno je krađa. Spajanje uz dane godišnjeg odmora je pametno. Imamo više dana za odmor i uživanje, pa to nam svima treba, i to je život.

Ravnoteža je svugdje lijek.

Rad je divan, ako je u ravnoteži, ako ga nije previše da strada zdravlje, ako je pravedan, ako je plaćen.

Odmor je isto tako lijek.

Uživajte u radu koji donosi nešto bolje i vama i drugima. Usrećiti kupca dobrom uslugom, kolegu suradnjom i zajedničkim stvaranjem, poslodavca svojim doprinosom, obitelj slobodnim vremenom i dobrom plaćom. Znam da je to danas kod mnogih samo san, ali ne moramo se miriti s tim. Učimo pa ćemo imati pristup boljim poslovima i većim prihodima. Osnažimo se, postavimo granice pa ćemo dobiti vrijeme za sebe i svoje, učimo i činimo.
Budimo ponosni na svoj rad.

Sretan vam Praznik rada.