Kad je previše
Dodaj u omiljeni sadržaj“Trgni se, uozbilji se!”
“Pretjeruješ!”
“Oprosti, pa idi dalje”
“Preosjetljiva si!”
“Otpusti prošlost!”
“Manje jedi, više vježbaj, lijena si”.
Koliko ste puta to čuli? Koliko ste puta to rekli? Koliko su vas puta tim rečenicama zakucali na dno dna samonepoštovanja?
Većina ljudi starijih od tri godine jako dobro znaju što bi trebali ili ne bi trebali. Ako ne čine to što bi “trebali” to je stoga što:
a) ne žele
b) ne mogu.
Ako ne žele, možete li to prihvatiti?
Ako ne mogu, možete li to prihvatiti?
Ako si ti ta(j) koji ne možeš to što bi “trebala” ili stvarno želiš, to je zato što tvoj sustav to ne može podnijeti, otpor te ČUVA od emocionalnog udara, otpor (drugi to vide kao lijenost, “žrtvu” i slično) je tvoj osigurač, zna da sada nemaš kapacitet za to. Otpor je zdrav, ma što god da su ti rekli o tome.
Život s otporom je težak. Plivaš uzvodno, jer se bojiš da bi te životna struja opet razbila o obalu. Vjeruješ da plivaš, ustvari stojiš na mjestu uz mnogo uzaludno utrošene energije. Čini ti se da biraš lakše od dva loša rješenja. To je vjerojatno istina.
Iako jako dobro znaš kako izgleda dobro rješenje (ma kako tvoji savjetnici sumnjali u to), ne usudiš se, jer vjeruješ da ne možeš. U strahu si iako to možda ne osjećaš. Umorna si i iscrpljena, dugo to već traje. Teško je. To je tvoja istina. Poštuj svoju istinu. Tako je sada. Sada ne možeš.
Ne mora tako biti zauvijek.
Tvoj se sustav treba sjetiti kako je kad može. Dok se sustav ne sjeti, Unutarnji će Saboter zaustaviti svaki tvoj pokušaj da iz volje i discipline pustiš sebe u tu bujicu koja te podsjeća na onu koja te je nekad davno razbila o obalu.
Pametno.
Najprije treba naučiti upravljati čamcem, naučiti o rijeci.
Nakon toga ide samo od sebe.
Upravo sam zbog toga osmislila ciklus radionica Moje sigurno mjesto, koje na nježan i blag način uči sustav da se sjeti.
Osam radionica u dva tjedna, dovoljno teorije da možete upravljati promjenama i razumijeti što se događa te mnogo prakse, iskustvenih vježbi, konstelacijskog rada, zadaća.
Također, postoji vikend radionica kako bi je mogle polaziti osobe koje ne žive u Zagrebu. Budući da je ta radionica uvjet za upis u našu Školu osobnog razvoja, moramo je omogućiti svima.
Okrivljavanje sebe i drugih, pritisak, ubrzavanje, sram – ništa to ne pomaže. Čisto gubljenje vremena.
Samo odgađa vrijeme kad ćemo biti dobro. Dodaje nove terete. Stoga te pozivam da krenemo zajedno. Put je dug, ali vrijedi. Prvi korak je pred nama.