Dalje, kontroliramo prostor u kojem živimo, svoju obitelj.

Da, stvarno je suludo kupovati godišnje zalihe namirnica, ni za vrijeme rata nismo to radili. Nakon cjelonoćnog bombardiranja, popravili bismo krovove, rupe na prozorima, pomeli šutu i cigle i otišli u dućan po kruh i mlijeko, na tržnicu po voće. Nije uvijek bilo moguće, ali nismo se zatvarali u bunkere. Prema tome, ne treba pretjerivati.

Ljudima je ta kupovina također regulacija anksioznosti, osjećaj da nešto čine, nešto poduzimaju. I to je u redu.

Neka stan bude uredan, ugodan, lijep. Napravite nešto lijepo, promijenite stolnjake, stavite cvijeće u vazu, ispecite kolač. Život treba biti normalan. Uživajte u okusima i mirisima, bojama.

4. Informacije i samouznemiravanje

Djeca – prilika je da prate razvoj događaja i uče kako javne službe rade svoj posao. U ovakvim situacijama je naše zdravstvo odlično, imamo koncept javnog zdravstva kojeg je utemeljio dr. Andrija Štampar koji je bio svjetski autoritet javnog zdravstva u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, Ujedinjenim narodima i brojnim zemljama.
Djeci je ova situacija avantura, kao da žive u filmu. Možete razgovarati u kakvoj su interakciji javni i ndividualni interesi, što rade epidemiolozi, kako se brinu ne samo o pojedincima, već i o imunitetu društva i slično. Komentirajte što govore poznati stručnjaci, neka razmišljaju, znači, ne prenosite im zabrinutost i strah, već sudjelujte u razumijevanju procesa, učenju, da shvate tko su pravi autoriteti, tko im trebaju biti idoli, zvijezde reality showa, ili epidemiolozi, znanstvenici… iskoristite priliku da utječete na stvaranje sustava vrijednosti.

6. Izlazak u prirodu

Vježbajte, pokrećite tijelo.

I ovdje na ovoj grupi uz svaku objavu stavljam neku lijepu sliku da vaše oči uživaju. Oči su ogledalo duše, ali i prozor u dušu. Duša se iscjeljuje ljepotom, između ostalog.

8. Činjenje, rad, red, struktura

Kad imamo dnevni ritam, strukturu, kad činimo sve što možemo, mirni smo. Radite nešto, ne “brijte” samo po portalima i ne brojite oboljele. To će se sve događati i ako ne gledate non stop. Iskoristite vrijeme za nešto lijepo i pazite na razmak od drugih ljudi. O strukturi ću pisati kasnije.

Biti u kontaktu s drugima, biti čujen, viđen, da naši osjećaji dobiju potvrdu, da znamo da smo stvarni, da nam zrcale da postojimo. Sve to može izgledati pretjerano, ali kad smo osjetljivi, kad nam je sustav nadražen, to sve ima veliku vrijednost. Interakcija je nužna za regulaciju i dovođenje osobe u dobro stanje. Zbog toga volimo pričati o problemima, strahovima, pomacima, uspjesima. Neki se ljudi samo govorom reguliraju, ne staju.

Pazite na sljedeće:

– ne govorite djeci i pred djecom o svojim strahovima, oni to ne mogu nositi, trebate im sigurni, a ne kao preveliki teret- nazovite svaki dan roditelje i starije, čujte ih kako se osjećaju. Zrcalite im da ste čuli, znači, mama ili susjeda ili netko drugi kaže da je kuhala sarmu, vi kažete: Sarmu si kuhala? Jeste već ručali? – nešto nakon čega ona zna da ste je čuli. Ta povezanost, te niti koje su između, to nam daje osjećaj da imamo čvrstu ispletenu mrežu koja nas drži (kao ona koju vatrogasci drže kad ljudi skaču), odnosi nas drže u sigurnosti.- pogledajte ima li netko u blizini tko nema nikoga, odvojite par minuta, bolje ćete se i vi osjećati. Postoje ljudi koji danima ni s kim ne razgovaraju, jer nemaju nikog svog ili su zanemareni.

– Kad je vama potrebno regulirati se i drugima govoriti o sebi, pazite na granice. Ne pretjerujte. Recite što imate, dajte drugoj osobi priliku da kaže. Ako je to netko tko ne čuje nikoga osim sebe, ne ljutite se, već skratite razgovor, pričajte s nekim drugim tko vas čuje.

10. Interakcija sa samom sobom, introspekcija

Neki se ljudi nose sa strahom tako da brinu o drugima, neki tako da se svađaju i agresivni su, a neki se izdižu iznad svih “ja sam iznad svega toga, to se mene ne tiče”.

Strah je katalizator, pojačava sve ono što inače jest u nama. I odvajanje i agresiju i posezanje i postavljanje iznad.
Zato je važno razumijeti da ljudi rade sve što rade, jer je to način kako se nose sa situacijom. To je jedino što znaju. Tako im je uspijevalo preživjeti. To možda nisu najbolji načini, ako su za nas loši, ne trebamo na njih pristati, ali možemo razumijeti odakle dolaze, iz NEMOĆI.

Stoga je za očekivati da će bivanje u kući izvući na površinu mnogo neprorađenog psihičkog materijala i to je prilika da s tim nešto učinite.

Uskoro ću snimiti vježbu za umirenje, potražit ćete je moći pod tagom Vježbe.
Do tada, ukratko, osvijestite svoj odrasli dio, onu tebe koja zna živjeti, ići na posao, privređivati, brinuti o djeci, koja svakodnevno nosi život. Ta Ti će se moći pobrinuti za svoj preplašeni dio, kao što se brine za druge ljude i čini sve što čini.

Ovu sam grupu otvorila da u njoj dobijete više jasnoće, uzemljenja i alata za samopomoć. To je dio mog pro bono rada za kojeg vjerujem da svi trebamo činiti u životu.

Ima vas novih koji me ne poznajete pa možete više saznati o mom radu na web stranici www nadja.hr
Vodim školu osobnog razvoja za žene Novi život Nova Ja te osim toga brojne radionice i retreate koji su sada na čekanju.

Moje cure iz Školice imaju posebnu grupu gdje su otvorenije i međusobno se podržavaju, jer se poznaju. Pogotovo treća i četvrta godina podržavaju prvu i drugu. Lijepo je to. Ima ih i ovdje.

Nisam prorok niti seizmolog ali zivim u zemlji koja ima najvise potresa na svijetu uz Japan, te bih htjela s vama podjeliti iskustvo koje je meni pomoglo da se nosim s Chileanskim trusnim tlom. Inace u Chileau je zabiljezen i najjaci potres na svijetu 1960. godine intenziteta 9.5, u Valdiviji. Od tada, Chile postaje svjetski autoritet u tehnologiji anti-seizmicke gradnje i sigurnosnim standardima, te savjetuje mnoge drzave po tom pitanju, medju njima i Kaliforniju u SAD-u . Premda sam izbjegla velike potrese 2010. i 2015. godine, ovdje se nosimo s njima gotovo svakodnevno. Meni su najvise ostali u sjecanju, jedan od 7.0, 2017. i od 6.5, 2019. god.

Chileanci inace sve sto je ispod 7.0 zovu “temblor” (podrhtavanje) a “terremoto” (potres) bi bio, ajmo reci, od 7.0 na dalje. Ono sto sam naucila za ovo vrijeme, a da vam mozda moze pomoci da se nosite sa novonastalom situacijom:

1.Potresi se ne mogu predvidjeti – koliko god uvjerljivo zvucali razni kvazi proroci ili pseudo-znanstvenici koji vole siriti paniku, potrese nitko jos nije uspio predvidjeti s preciznoscu. Jedan nas prijatelj ovdje je kreirao uredjaj koji je jos uvijek u fazi testiranja, a detektira potres tek 2 minute prije (isti bi najvise sluzio u industriji).

2.Replike nakon veceg potresa – normalno je da nakon veceg potresa oslobadjanje energije traje jos neko vrijeme, no te replike su uglavnom (prema dosadasnjem iskustvu) slabijeg intenziteta.

3.Dubina potresa – sto je plici potres to ce napraviti vecu stetu, a sto je dublji vise i duze cete se lelujati ali ce steta biti manja. (Potresi ovdje nekad traju i do 5 minuta.)

4.Strah je normalan ali nije i neophodan – Nikad necu zaboraviti svoj prvi veci potres 2017. godine u Santiagu. Nasla sam se sama u tadasnjem stambenom neboderu na 17. katu, i dok se zgrada ljuljala nekoliko minuta, tijelo mi nije znalo da li da bjezi, da se bori ili zaledi pa sam tako panicno hodala po stanu u nedoumici . Kad je proslo, sisla sam u prizemlje i primjetila da su portiri na recepciji mrtvi hladni. Narednih 2 tjedna, sljedile su replike zbog kojih sam spavala u robi s ruksakom I tenisicama do kreveta, a suprug John, Chileanac, me je samo u cudu promatrao. Spoznala sam tada, da su Chileanci “dizajnirani” da ne detektiraju niti jedan potres ispod 6.5 . ‍♀️Ono, ne micu se, ne trepcu, gledaju TV , jedu, spavaju, dok mi stranci ne znamo da li bi skocili sa 17. kata, trcali niz stube, histerizirali , psovali, plakali i sl. Od 2017. sam poprilicno poradila na strahu, a najvise mi je u tome pomoglo lokalno stanovnistvo koje uglavnom smireno prihvaca ovu (ovdje) ucestalu prirodnu pojavu. Covjek je ipak rob navike.

5.Bijeg nije uvijek najbolje rjesenje – nama uvijek govore da se drzimo stana i samo otvorimo ulazna vrata da ne bi slucajno ostali zatoceni /zakljucani uslijed potresa. Naravno idealno bi bilo izaci iz kuce na neku livadu gdje nema niceg sto bi se moglo obrusiti, ali to cesto nije izvedivo. Nekad je najopasnije uslijed potresa bjezati iz zgrade a da ne kazem da ako zivite na visem katu, potres prodje dok osoba uspije izaci van.

Eto budite mi dobro, disite, vjezbajte (kod kuce) i nazdravite uz neko dobro vino / rakiju / raw juice !  Dan po dan, i to ce proci.
Poljubac svima.

Drugoj skupini ljudi (koja vjerojatno sad ovo čita) već je mučno kad čitaju o toj njihovoj prilagodljivosti. Ljudi koji nisu imali sreće u odrastanju i NEMAJU izgrađen dubok osjećaj unutarnje sigurnosti imaju nadražen nervni sustav koji još uvijek vjeruje da ondašnja davna opasnost postoji. Tim ljudima ta priča nije završena, njihovo tijelo još uvijek čeka dovršenje koje se nije dogodilo, jer su kao djeca doživjeli neki snažni događaj koji je za djecu bio previše, a nije bilo nikog odraslog tko bi im pomogao izaći iz toga na za njih dobar način. I što se tu događa?

Ako smo kroz neki izazov koji nam je bio stresan prošli na dobar način i dovršili ga kako treba, to je za nas bilo učenje, novo iskustvo, INICIJACIJA u novo. Znači, stres je imao smisla.

Ako taj izazov nije dovršen na za nas dobar način (o tome ću pisati kasnije), ostao je zabilježen u tijelu kao ENERGETSKI OTISAK U VREMENSKOJ KAPSULI koji desetljećima čeka uvjete da se dovrši. Zašto se nije dovršio? Jer NIJE BILO SIGURNO, jer je za dječji nervni sustav bio previše, “izgorio bi”, “osigurač” ga je isključio tako da se svijest odvojila od tijela, smrzli smo se. I ta smrznutost čeka uvjete da se odmrzne. Odmrznut će se sama od sebe kad bude dovoljno sigurno. To se ne može odlučiti ni naručiti, a ni isporučiti. Taj se stres nije transformirao u incijaciju, već je postao TRAUMA, uhvaćena u ondašnjem vremenu. Zato sam protiv induciranja traume i odlaska tamo, jer sustav možda nije spreman za takav udar. KAD BUDE SPREMAN, sve će se to samo od sebe dogoditi na dobar način.

Kako mi znamo što trebamo ili ne trebamo? Mi ne znamo, ali naš nervni sustav stalno skenira prostor oko nas, ljude, situacije i prevodi u jezik: sigurno je – nije sigurno i prema tome odabire reakciju To je pojednostavljeno objašnjenje neurocepcije.

Znači, ljudi iz “sigurne” skupine vide svijet na jedan način, a traumatizirani ljudi ga doživljavaju na drugi način. Tu je važno znati da se riječ Trauma ne koristi samo za velike otiske, već i za kontinuirane nizove malih povreda. O tome kasnije. Za danas dovoljno.

Ako nismo bili te sreće, ako nije bilo sigurno i podržavajuće, naši su temelji prožeti s mnogo boli i nesigurnosti i svijet nam nije najbolje mjesto, opasnost vidimo i osjećamo svuda. Kako naše tijelo na sve to reagira, o tome ćemo kasnije. Za sad je važno znati da iako opasnost ne mora biti stvarna, naši osjećaji jesu, jer reagiramo iz našeg prošlog iskustva, iz tadašnje “vremenske kapsule” koja je kao mjehurić uhvaćena negdje u tijelu.

Odrastanjem smo izgradili mehanizme kompenzacije, naučili smo se nositi s tim, ali iznenadni neugodni događaji ili kontinuirana nelagoda ruše ili samo načimaju kompenzacije i mi imamo osjećaj da nam se klima cijela “kuća”. Takvi šokovi mogu biti prometne nesreće, gubici dragih ljudi, preseljenja, razvodi, bankroti, gubitak posla, a sad i aktualna epidemija. Ljudi koji nemaju to iskustvo nam kažu: sve je to u glavi, ne vjeruju, imaju savjete, a nas to još više frustrira, jer nam treba netko tko razumije što nam se događa. To čujem često od mojih klijentica pa sam stoga svojevremeno napisala blog koji o tome govori. Vjerojatno ste ga već vidjeli, ali ćete ga sada dublje razumjeti. Blog Otvoriti srce iako ne razumijemo

 Manipulacija strahom je najučinkovitiji način rastakanja društava i pojedinaca. Trenutno svjedočimo rasplamsavanju dva straha: straha od gubitka slobode te straha od gubitka sigurnosti.

Istina je da je sve manje i jednog i drugog, već su nam i sloboda i sigurnost toliko smanjene da se borimo za mrvice i gledamo u detalje.

Ako vam kažu da vaši osjećaji nisu stvarni i da nema razloga za strah, to je njihovo viđenje.

Ako vam kažu da otpustite, ja vam kažem da ne možete ništa otpustiti što ne posjedujete.
Najprije trebate posjedovati svoj strah, svoju tjeskobu, svoju anksioznost, priznati ih, dati im mjesto. Tek ih nakon toga možete otpustiti, npr.:

“Da, bojim se.”

“Da, osjećam neugodu u tijelu” (Gdje? Osjeti to mjesto i stavi na njega dlan. Ne kritiziraj ga, već ga prigrli kao novorođenče, kao pile, kao malu macu. Ovo je moje ranjivo mjesto. Budi s tim. Promatraj što se događa)

“Iako znam da sam odrasla osoba koja je svašta prošla u životu, ima iskustva i zna živjeti, sada mi je neugodno. Imam pravo na svoju neugodu.”

“Iako ne želim dugo ostati u toj neugodi, želim je upoznati, ona je moja. Neću zauvijek od nje bježati” (Zamisli da ta neugoda koja se nalazi ispod dlana ima neki oblik, boju, miris, strukturu. Pogledaj je malo. Pričaj s njom…) Što se događa dok je gledaš?

“Da, iako želim otpustiti tu nelagodu, to ću učiniti kad mi više ne bude trebala, kad mi dođe samo od sebe. Neću se forsirati i gurati prije vremena. Imam pravo na svoje vrijeme.”

Budite malo s tim.

Kako vam je sada?

Zato nemojte ljudima govoriti da se smire. Pokušajte ovako:

1. Kako se osjećaš?
2. Što ti pomaže u tim situacijama?
3. Trebaš li što od mene?

PRIMJER

1. Kako se osjećaš? Stvarno ih čujte.
(“Nemirna sam”)
Zrcalite: Nemirna si.

2. Što ti pomaže? Nemojte odmah nuditi pomoć. Neka osvijesti svoju snagu.
Zrcalite: Čišćenje stana? Što ćeš prvo čistiti?

3. Ako se ne može spojiti sa svojim resursima i snagom: Ne možeš se pokrenuti? Bit ću s tobom dok počneš čistiti. Idi po spužvicu i sprej, što ćeš prvo? … Dobro… Ide li? Trebaš li me još? Pošalji mi sliku ako budeš htjela.

VJEŽBA:

Ne morate zatvarati oči. Sve to možete raditi otvorenih očiju, nefokusirano gledati u pod ili, još bolje, fokusirano gledati u neko mjesto ili stvar u prostoriji, biti povezanima kroz to s vanjskim svijetom.

Znači, gledate u nešto što vas drži prisutnima i istovremeno pratite što vam se događa u tijelu dok dišete.

Ima li fizičkih senzacija?
Ima li osjećaja? Kojih?
Osjećate li se sigurno?

Ako ne osjećate, možda ste previše u “glavi”, mislima, mentalu. U tom slučaju napravite dvije stvari:

1. ispipajte i blago stežite cijelo tijelo (šake, ruke, bedra, listove, glavu, trup) da osvijestite da ga imate. Osjećajte taj dodir.
Možete čak lagano lupkati opuštenim stisnutim šakama kao po bubnju po cijelom tijelu.

2. gurajte stopalima pod prema dolje, osjetite taj kontakt stopala i poda.
Nakon toga ponovite disanje udah- dugački izdah uz gledanje nečega u prostoru.

Ako do sada niste radili sličan rad, ovo je prilika da probate. Stavljat ću jednostavne vježbice koje možete raditi sami, a kompleksnije bi za osjetljive ljude trebale biti vođene, pod nadzorom, da se osjećate sigurnima.

Inače za tu osjetljivost vodim 10-dnevnu radionicu po kojoj je ova grupa dobila ime Moje sigurno mjesto, trebala je početi u ponedjeljak, 16.3., ali je odgođena dok se ne stvore uvjeti.
Proći će sve ovo pa ćemo nastaviti.

Do tada, dišite udah-dugački izdah otvorenih očiju i pratite što vam se događa u tijelu.
Polako, svojim tempom, koliko je vama ugodno. Pratite sebe.

Ako vam ne ide, imajte razumijevanja za svoje učenje. Polako. Imamo vremena.

3. Što ti pomaže? Daj si to.
Razgovor, čišćenje, zagrljaj, samozagrljaj, glazba.

4. Pokreni se.
Ustani, istegni se prema gore.

Spusti se u pretklon i samo visi opuštenih ruku i

koljena. Samo visi, odmaraj se u toj opuštenosti.

5. Uspravi se i dopusti da tijelo nađe svoj pokret. Ne smetaju mu i ne misli, neka se samo kreće i nađe pokret. Daj si taj pokret.

Kreći se spontano. To može izgledati kao ples, vježbanje, nešto deseto… Nije bitno, samo se kreći. Budi svjestan tijela i njegove slobode.

Prepoznaj ograničenja i prihvati ih, tako je sada.

Kreću se koliko ti odgovara.

Primijeti prostor oko sebe dok

se krećeš, stvari, boje, svjetlost… Mirise.
Zrak koji miluje kožu.
Prigrli život koji ti je dan danas.

6. Idi dalje u dan, učini što treba.