Zašto se stalno vraćamo na početnu točku?



Već ste sigurno pročitali desetke članaka koji govore kako se izvući iz situacije u kojoj ste zapeli. I u ovom članku će biti ponešto od toga, naravno, ali uglavnom ću pisati zašto se stalno vraćamo na početnu točku. Snagom volje počnemo mijenjati neke stvari, ali se na kraju uvijek vratimo natrag u pasivnost i stanje nečinjenja. Nije stvar u tome da mi ne znamo da bismo nešto trebali, stvar je u tome da ne možemo, jer je prije toga potrebno obaviti neki drugi rad, ne možemo preskakati korake. Ovaj članak govori što treba prvo učiniti.
Većina zna kako izgleda to stanje, kao da su nam noge zalijepljene. Pogotovo je jako nakon prekida veze ili razvoda. Ako smo zapeli, znači da nismo usklađeni sa životnim tijekom, radimo nešto suprotno njemu. Teče li život nizvodno, a mi uporno plivamo uzvodno – trošimo mnogo energije, a samo stojimo na mjestu. Da, prekid se dogodio, dozvolimo da se emocije (tuga, bijes) pokažu, da fizički osjetimo promjenu, no predugo u tome ostati je destruktivno.
Stvar je jasna: što smo udarac doživjeli jačim, to je naša percepcija veze, partnera i sebe bila dalje od stvarnosti, iluzija je veća. To nam pokazuje koliko posla imamo u radu sa sobom i nemamo što čekati. Na žalost, stvari se ne rješavaju same od sebe, “Vrijeme liječi rane” je samo izgovor, ne liječi ništa. Samo zatrpava ranu prašinom.
Samo je o tome riječ, o poslu, o radu na sebi. S partnerom nemamo što raditi, on nema više veze s nama. Ostaje odnos kojeg treba iscijeliti i tu mislim na naš odnos prema odnosu, ne prema partneru. Kako odnos doživljavamo sada, kako smo ga doživljavali prije, gdje smo se zavaravali, odakle ta potreba za iluzijom, koje smo prijašnje rane time maskirali, od čega smo se štitili, koliko daleko u djetinjstvo to seže, koje smo modele kopirali, što od toga možemo svjesno otpustiti, a koji su dijelovi potisnuti u podsvijest i od tamo potajno nama rukovode. Ovo posljednje ne možemo spoznati svjesnim umom (jer da znamo, znači da više nije potisnuto i nesvjesno), već to možemo saznati uz pomoć drugih tehnika.
Uvidi
Ne trebate se bojati pogledati u sebe, nećemo kopati i tražiti, već upoznati ono što je tu, blizu površine i želi biti viđeno. Moje je iskustvo da su mi se uvidi događali kad sam ih bila spremna vidjeti. Psiha oslobađa komadić po komadić i čeka da se integriraju prije nego oslobodi sljedećeg. Aktivno sudjelovanje i čista i jasna namjera da radimo na tome ubrzava proces.
Uvidi su prekrasni. Nekad nisu baš najsretnije što nam se dogodilo, ali donose veliko olakšanje.
Nakon dan dva, kad se integriraju, imamo dva nova iskustva: prvo, više se ne možemo sjetiti kako smo se osjećali prije, dok to još nismo bili iskusili, drugo, nije nam jasno kako to prije nismo vidjeli kad sad znamo da je stalno bilo tu. Obično su to male istine, fraktali, koji su nam izgledali misteriozni i veliki dok su nam bili nepoznati.
Ako ste čitali o prosvjetljenju i o tome kako prosvjetljeni kažu da ljudi već to jesu, samo to ne vide, da je sve tu, da kao mjesečari hodamo među tim i ne vidimo – upravo tako izgleda kad se dogodi uvid. Kad osvjestiš svoju ulogu, svoju nesvjesnu reakciju, svoje mehanizme, kad se počnu otvarati istine – to su mala buđenja, mala prosvjetljenja. Svijest se oslobađa, olakšava, širi. Rijetki se ljudi prosvijetle od koana* ili nečeg drugog, odjednom. Mi obični to radimo milimetar po milimetar tako da gledamo u sebe i svoje odnose s drugima. Odnos je sve. Odnos je put kojim rastemo, sve se događa kroz odnos.
Prvi korak
Sad kad znamo da nam je rad na odnosu prema sebi i drugima jedini put i da će nam se po njemu svašta zanimljivog događati, pogledajmo zašto se vraćamo na početak. Tko nas tamo čeka? Regresiramo u nemoćno biće koje hoće da se netko pobrine za njega. To je naše Unutarnje Dijete koje sve ove godine čeka da ga primijetimo i zbrinemo. Dok se to ne dogodi, čekamo zalijepljenih nogu u statusu quo** i opiremo se odrastanju. Prirodno je da se najprije Dijete namiri i nahrani kako bismo se moglo upustiti u život Odraslog Ja i tamo dalje čistiti stvari. Najprije se pobrinite za Dijete. Ja sam kasnije naučila kao Odrasla Ja brinuti o svom Djetetu, no na početku nam stvarno treba pomoći netko drugi.
_______________________________________
* koan – pitalica ili zadatak u praksi Zen budizma kojeg nije moguće riješiti razmišljanjem, služi za poticanje prosvjetljenja.
** status quo (lat.) – postojeće stanje