Iscrpljenost žena

Zašto sam vam pripremila šestotjedni online program za iscrpljenu ženu – kako si pomoći? 

Tema iscrpljenosti žena je nevidljiva, jer su žene stalno iscrpljene i to se doživljava kao prirodni zakon. Budući da velika većina nas uglavnom stalno oko sebe vidi umorne žene, imamo iskustvo i predodžbu kao da je to normalno, kao da tako treba biti. Nije normalno. To što je nešto uobičajeno, ne znači da je normalno. 

Taj poremećeni stav možemo primijetiti tek tada kada se počnemo čuditi ženama koje nisu umorne, koje su radosne, koje su vesele, koje su žive, zabavljaju se, smiju se. Život kroz njih teče. 

Među svim tim iscijeđenim ženama one izgledaju kao da s njima nešto nije u redu, jer su iznimke. U okruženju umornih i praznih žena te žive i vesele nekima izgledaju čak besramne. Kako se usude biti radosne?  

POTREBA ZA SAVRŠENSTVOM

Mi niti ne znamo kako bi žene živjele kada bi imale dobre uvjete, kada ne bi i one same od sebe (i društvo od njih) očekivale da u svemu moraju biti savršene, da sve treba izgledati kao iz časopisa, da moraju imati izvrsne rezultate i na poslu i u obitelji i u majčinstvu i u partnerstvu, u brizi za roditelje i širu obitelj, u djelovanju u zajednici. Sve bi moralo biti baš savršeno, a uz to, naravno trebaju biti lijepe, njegovane, istrenirane, što vitkije, pametne, ali ne previše, tek dovoljno da budu efikasne. 

Tako pritisnute tim kontradiktornim zahtjevima koje je nemoguće ispuniti, poslije nekog vremena počinju jednostavno pucati po šavovima. Tada se dogode i vanjske okolnosti koje im na leđa natovare nove terete, rad od kuće, preuzimanje učiteljske uloge kad je djeci nastava bila online, nove pritiske u odnosima. 

Pa strahovi: egzistencijalni strahovi, strahovi za preživljavanje, strahovi za djecu i kao da nije bilo dosta korone, dogodio se potres pa kao da nije bio dosta potresa sad je tu prijetnja ratom i to jednostavno nije lako ni nositi ni izdržati.

PREGARANJE ILI BURNOUT

To sve nikoga ne bi trebalo iznenađivati, jer je oduvijek tako bilo, samo su nas vanjske okolnosti dodatno „stisle“ pa žene više ne mogu. Pregaranje ili burnout je trenutno velika društvena tema. Žene više ne mogu. Ako žene ne mogu, znači da smo došli do ruba društvene raspodjele tereta. 

Prije ili poslije, ako se na vrijeme ne počnu brinuti o sebi i presložiti svoj život, posljedice će se vidjeti i na psihi i na tijelu pa često vidimo kako žene iza 40-tih naglo počnu propadati. To ne mora biti tako. Ta je kriza također prilika da pogledaju u sebe i svoj život, u svoje prioritete, da vide što treba mijenjati kako bi dalje živjele ispunjenije i laganije. Sve se to može izvesti tako da bude dobro i njima i svima oko njih. 

KAPACITET JE MANJI, OBAVEZE SU VEĆE  

Žene su u kronično iscrpljene. Uvijek su bile iscrpljene no protekle su godine posebno doprinijele da se taj teret još poveća. Teret se povećava, sve je veći pritisak, a kapacitet za nošenje toga se smanjuje, jer svi ti strahovi i sve te okolnosti koje su se događale, i pandemija i potres i sada ovaj rat u Europi, utječu na naš kapacitet, tj. našu mogućnost da uopće nosimo sebe i svoje obaveze. Znači kapacitet je manji a obaveze su veće. 

NERAVNOTEŽA PRAŽNJENJA I PUNJENJA 

Žene tradicionalno nose jako puno uloga, nesrazmjerno rade previše, čak i same preuzimaju odgovornost, jer netko treba, i sve je to dobro dok smo mlade, dok imamo tu našu esencijalnu energiju, ali kako se trošimo, a ne popunjavamo se, mi se u stvari sušimo, cijedimo, postanemo osušene, iscijeđene, nema soka, nema života. Pa negdje već oko 35… , recimo četrdesete godine su te godine kada dolazi do pucanja sistema i do osvještavanja da se tako ne može živjeti.  

PREUZIMAJU NA SEBE, NE VIDE PRAVO STANJE STVARI 

Već deset godina radim sa ženama i stalno pratim i gledam što im se događa. One mi ustvari dolaze tako iscrpljene i ono što je najzanimljivije je to da u stvari ne vide koji su pravi uzroci tih događaja, tih poremećaja, već odgovornost prebacuju na sebe, kao da one nisu dovoljno sposobne, da one nisu dovoljno dobre, da su se trebale bolje organizirati, nastojati više ovo ili ono. 

Stvar je u tome da je cijeli sistem postavljen na pogrešan način, da se od nas očekuje sve u savršenoj varijanti, odnosno budući da smo mi žene internalizirale, upile taj stav društva, mi same očekujemo od sebe sve savršeno. Mnoge su od njih toliko opterećene raznim iluzijama, da ni ne vide pravo stanje stvari,  jednostavno ne mogu vidjeti. 

OPORAVAK JE DUGOTRAJAN I SPOR 

Vremenom kako radimo na tome, osvještavaju i progledavaju i kao što je jedna  moja klijentica koja je izašla iz te krize, rekla, kad sam je pitala šta onda nisi vidjela, a sada jasno vidiš? Kaže: nisam vidjela da će to toliko dugo trajati, nisam htjela prihvatiti da ne mogu kao prije, htjela sam biti još bolja da bih se izvukla iz te situacije, a sada znam da to ne ide tako . Treba vremena, strpljenja i nježnosti prema sebi. 

PROGRAMOM DO SNAGE, RADOSTI, LAKOĆE 

Da bismo se izvukle iz situacije kronične duboke iscrpljenosti treba najprije vidjeti što nas je tu dovelo  

koje su iluzije koje nas tu drže i koje će nas opet vratiti na isto mjesto, ako nešto ne promijenimo u svom životu te kako to konkretno praktično u životu promijeniti. 

Zato sam pripremila šestotjedni online program za iscrpljenu ženu – kako si pomoći? u kojem iz tjedna u tjedan lagano, (jer one su iscrpljene pa ne mogu previše), lagano gradimo kapacitet da možemo uvidjeti što treba promijeniti, da te promjene uvedemo u svoj život na veselje i svoje i svih oko nas i  da postanemo snažnije, zdravije, veselije, radosnije te da živimo više lakoće. Više…