Isječak u vremenu
Dodaj u omiljeni sadržaj
Beba prvi put zakorači pa sjedne. Ustane i ide dalje. Opet padne i sjedne na pelenu. Ustane i kreće dalje. Kad bismo o njoj sudili samo dok sjedi, bismo li je smatrali gubitnicom, neuspješnom, izgubljenim slučajem? Osobom koja nosi etikete:
Ona sjedi.
Ona ne hoda.
Ona pada.
Nikad neće uspjeti.
Bila je divna beba, ali sad kad je trebala prohodati, vidi se da je nitko i ništa.
Jadni njeni roditelji.
Sva sreća, imaju i starije, uspješnije dijete… i tako dalje…
Bismo li to rekli za tu osobu koja uči hodati?
Zašto to kažemo za osobu koja uči voljeti?
Koja uči živjeti?
Koja uči kako s novcem?
Koja uči kako s osjećajima?
Koja uči kako kroz život?
Primjer prvi:
Poznajem umirovljenu odgojiteljicu. Poznaje svu djecu iz mjesta, imali su samo jedan vrtić. Neka od te “djece” imaju sada 50, 60 godina. Odrasli su ljudi koji su izgradili živote, obitelji, karijere. U njenoj je percepciji 60-godišnji “mali” Marko i dalje “problematična” osoba, jer je bio živo dijete. Marko živi miran obiteljski život, pun ljubavi i sklada. Ona to ne vidi, u njenim očima on je “problem” i nakon toliko uspješnih godina. Ostala je zatočena u onom vremenu. U isječku vremena.
Primjer drugi:
Poznajem osobu koja ne zna s novcem (tipično za tu karakternu strukturu), nema osjećaj za odnos vrijednosti rada i novca. Nekad je rasipala talent skoro besplatno, nakon toga je postavila cijene svojih radova (vjeruje) previsoko. Kao klatno na zidnom satu, klacka se iz krajnosti u krajnost. Uči kako je na jednoj strani, uči kako je na drugoj strani. Vjerojatno će učenjem naći položaj koji je stabilan. Oni koji su je upoznali u “jeftinom” isječku vremena, vjeruju da njeni radovi ne vrijede, da je jadnica. Ne cijene je. Neki koji su je upoznali u isječku vremena kad je izgledalo kao da “nije bilo besplatnog ručka”, vjeruju da je arogantna, bezobrazna, da je zanima isključivo novac. Drugima njeni radovi vrijede zato što su skupi. Sve gledamo kroz filtere svog sustava vrijednosti i svog iskustva, ali ih gotovo uvijek utvrđujemo u isječku vremena.
Upravo zbog toga se bojimo pogriješiti, da u tom isječku vremena ne dobijemo pečat, naljepnicu, tetovažu. Nešto neizbrisivo.
Vježba:
Izaberite osobu o kojoj imate oblikovano mišljenje: “Ona je takva i takva.” Razmislite dobro iz kojeg isječka vremena potječe taj stav. Je li uvijek tako? Je li se promijenila? Je li naučila?
Vježba druga:
Što o sebi mislite? “Ne mogu ići na radionicu jer su tamo neki nepoznati ljudi. Hoću li znati s njima?” Otkad potječe to uvjerenje? Jeste li to uvjerenje ikad iskušavali? Provjeravali? Je li to zaista tako?
Primjer treći:
Muškarac čvrst, uporan, izdržljiv, ponosan. Dolazi u situaciju gdje odmah upada u svoju ranjivost. Iznenadilo i njega. Ne poznaje taj dio sebe. Ostali su ga tek upoznali, ta ranjivost je prva informacija o njemu. Većini je to ostala jedina ili prevladavajuća slika. I dalje je u njihovim očima bio slabić, cmoljavac koji si ne želi pomoći (i sve ostale pretpostavke tog klišeja). Kad su nakon nekog vremena u prvi plan došle njegove ostale osobine i izvrsnosti, mnogi su se čudili. Sve je to bilo vidljivo cijelo vrijeme, ali je dobio etiketu u tom početnom isječku vremena.
Svi smo mi s obje strane odnosa. Dijelimo etikete i nosimo etikete.
Možemo li prihvatiti da osoba ispred nas nije SAMO TO što vidimo SADA?
Uspješne, moćne žene slomljene prekidom veze nisu jadnice, već uče kako se nositi s ranom odbacivanja i napuštanja.
Vješti, obrazovani muškarci dobrog srca koji su izgubili tvrtke nisu jadnici, već uče kako se nositi s ranjivošću koju su skrivali iza ponosa ili moći Lažnog Ja. Uče nositi se s gubitkom, prihvaćanjem tog dijela sebe.
Ne znamo sve.
Ukoliko živimo s tim uvjerenjem, živimo u poniznosti pred Životom.
Ukoliko vjerujemo da znamo sve, Život će nam već izbiti tu aroganciju i ponuditi suprotno iskustvo.
Svaki trenutak je isječak vremena u kojem učimo.
