Nova ja - osobni razvoj

Priča tvog života

Priča tvog života
Vrijeme čitanja: 2 minFavoriteLoadingDodaj u omiljeni sadržaj

 

Priča – svatko od nas ima svoju životnu priču. Stalno je prepričavamo i dopunjujemo, pokazujemo je kao osobni dokument. “Moja Priča jest Ja!” – vjeruje većina ljudi. Značajno pričamo svoje patnje, svoju žrtvu, svoje uspjehe. “Oblačimo” ih na sebe kao raskošne haljine i odijela. Raskošno bolne ili raskošno sretne. Želimo po njima biti prepoznati, da nas zbog njih poštuju. Hvatamo se za Priču kao da je u kamen uklesana. Pažljivo je stvaramo i držimo se nje, vjerujemo da nam je ona identitet.

Čak i kad bi bilo tako (a nije), to je varljivo, jer se naša percepcija mijenja svakog trena.  Mijenja se točka iz koje gledamo unatrag, iskustvom drugačije razumijemo iste okolnosti i ljude, cijela se konstelacija mijenja iz uvida u uvid, kao svemir u pokretu. Naše viđenje i iskustvo naših priča stalno su u kretanju  i promjeni.

 

Usklađivanja i korekcije traju zauvijek

Kad to prihvatimo kao konstantu (uvijek se vraćamo na “Samo mijena stalna jest”), nećemo se svojih priča držati kao za slamku spasa, jer znamo da su to tek mjehurići od sapunice. Već poslijepodne može mjehurić novim uvidom nestati i stvoriti se nova verzija prethodnog mjehurića, malo drugačije boje ili mirisa…pa sutra ili za tjedan dana opet i opet i opet…

U tim izmjenama drugačije razumijemo i osjećamo svoju poziciju, djela, ulogu. Također i drugih ljudi, okolnosti, uvjeta … svaki novi uvid ili razina na kojoj se nađemo daje dublje i dublje razumijevanje, suosjećanje prema sebi, drugima, situaciji pa lakše vidimo i prepoznajemo, tj. jednostavno “znamo” učenje koje nam je kroz to dostavljeno.

Kad pogledam unatrag genezu svoje Priče, vidim da se skoro potpuno promijenila. Od idealizirane slike iz bajke u kojoj kao nema ničeg neugodnog, pa faze osvještavanja dječje boli gdje je sve ono dobro privremeno palo u drugi plan do sve mirnijeg prihvaćanja i zadovoljstva kako se dalje Priča odvija. Kad proradimo sve te faze, možemo u svakom razdoblju vidjeti i dobro i loše te resurse koje smo dobili i od jednog i od drugog. Sve ono teško što smo jedva prošli donijelo nam je kvalitete kojih možda ne bi bilo bez tih iskustava. Prema tome, sve je relativno.

Zahvalni što smo preživjeli, također trebamo vidjeti kako su nam obrane (koje su nam omogućavale preživljavanje) vremenom postale okovima i teretom. Nisu nam više potrebne u odrasloj dobi. Zadatak nam je upoznati ih te ih polako rastočiti. Uvijek će ostati tu, naravno, ali će postati rahlije i protočnije, a mi opušteniji…sve do novog “đira” spirale kojom putujemo prema gore.

Svako vrijeme ima svoje zadatke. Sve što radimo u osobnom razvoju jest život sam, smisao života jest da ga se živi i da odgovorno preuzmemo obavezu biti sretnima. Sada.

Pisalo je na jednoj memi: “Svi opisi realnosti su samo privremene hipoteze” – Buddha. Nemam dokaza da je to zaista rekao Buddha no ta mi je misao baš “sjela”.

Hipoteza – u ovom slučaju pretpostavka, predložena “priča”. Privremena, znači da joj ne treba davati značaj veći od  trenutka u kojem jest.

 

Evo iskustva jedne klijentice:

“Vjeruj mi zaista je divno, predivno prihvatiti sebe i odgovornost za svoje postupke. Vrlo mi je važna spoznaja da će i dalje biti kriza, da će se opet događati i strah i krivnja, ali sada znam kako se s time nositi. Sada sam naučila kako slijediti svoje srce i kako se boriti sa svojim kritičarima. Predivno je ne kriviti ni optuživati ikoga. Iskreno i od srca ti zahvaljujem na svemu. – I.”

Ako vam treba podrška u nošenju svoje priče, izazova, iluzija, tu smo.