Kad ti misliš da oni misle …

Dodaj u omiljeni sadržaj

Ma kako u našem društvu nastojimo da nam životi izgledaju kao iz reklame, ma koliko energije i novca ulažemo u to “izgledanje”, ispod površine su i dalje iskrivljena gledanja na sve, osim naravno na taj ideal iz reklame. Laički bih mogla reći da su ovi naši prostori jedan veliki poremećaj, očekujemo savršenstvo, i sve manje od toga ne valja ništa.
“Il’ na štitu ili’ pod štitom” – ili si pobjednik ili si mrtav.
U takvom okruženju gdje se sve osim nemogućeg savršenstva proglašava lošim, nije lako živjeti. Jednostavno ne možeš baš ništa učiniti da bi okolina bila zadovoljna. To je dobro – kad ih je već nemoguće zadovoljiti, lakše možemo prestati o njima brinuti.

Ali … možemo mi, kao prestati o njima brinuti, no oni iz nas i dalje vrište: “Nisi u redu, nedostaje ti muškarac.”

Kako su “oni” ušli u nas?

Upili smo ih gledajući roditelje i okolinu od prvog svog treptaja trepavicama. Naši roditelji su ih upili od svojih roditelja i tako to … Kao djeca upijamo, pratimo što se radi, govori, na koje informacije baka koluta očima, što mama jako pažljivo skriva od očiju javnosti, kada se osjeća nelagodno, kako se energija u prostoriji promijeni kad uđe muškarac, kako se žene odmah uzvrpolje, kako gledaju na “raspuštenice” *… tako ti stavovi ulaze u nas i mi ih doživljavamo kao prirodne zakone, kao da drugačije ne može ni biti. Mnogi će te “prirodne zakone” srčano braniti ne znajući da su to “zakoni” u njegovoj obitelji i da je uopće moguće da drugi vjeruju nešto drugo. Iz te pozicije, gdje vjerujemo da i drugi imaju isto mišljenje i sustav vrijednosti kao mi, nastaju projekcije.

Kako to izgleda?

Primjer kojeg ću navesti se ne odnosi samo na razvedene i same, već općenito na mnoge žene.

Još dok sam plesala salsu, bilo mi je zanimljivo promatrati kolegice kako se zapetljavaju.
Znači, svakog tjedna treniramo u klubu, poznajemo se, zabavljamo se, ima parova, muškaraca, žena, neki su prijatelji, neki poznanici, većina se upoznala na tečaju. Otplesali smo kilometre zajedno. Dogovaramo se da navečer odemo svi zajedno na party, odnosno plesnjak.
Često bi me pitale: “Hoćeš doći? Hajdemo zajedno.”
Opterećuje me dogovarati se u precizno vrijeme, znamo da se tamo skupljamo od 22 sata pa na dalje, neka svatko dođe kad mu odgovara. Moram nešto ranije obaviti u gradu pa idem nakon toga.
Kažem: “Nađemo se tamo.”
Vidim nelagodu. Ona ne može sama ući na plesnjak. Može u banku, može na posao, može u vlak, može u dućan, ne može na plesnjak ili u restoran. Iako je tamo čekaju poznati ljudi, već s vrata vidi prijatelje, možda čak na ulazu netko poznat obuva plesne cipele … ipak, ne može sama ući u dvoranu.

U njenoj percepciji je žena koja sama ulazi u dvoranu jadna, kao da s njom nešto ne valja. Vjeruje da i drugi tako misle. Da smo napravili anketu, vjerojatno bi većini bilo svejedno je li došla sama ili s nekim. Stotinu puta sam došla sama i nisam nikad doživjela da me itko pitao zašto sam došla sama. Mahnuli bi mi čim bih se pojavila na vratima, nekad me u hodu povukli na podij. Meni je to sve bilo u redu, jer ja ne vjerujem da ljudi tako gledaju pa nisam ni razmišljala o tome. ONA tako vidi žene koje nisu u vezi, to je NJENO viđenje pa je na sve nas projicirala, nalijepila svoje očekivanje da ćemo i mi nju tako vidjeti.

To je samo jedan od primjera. Govore mi žene da im je strašno što su same, kao da nisu kompletne osobe, kao da im nedostaje ono najbitnije, sama srž. Istina jest da u njihovom sustavu vrijednosti (ili što bismo narodski rekli: u njihovoj glavi) je muškarac taj koji svojim postojanjem u ženinom životu daje tom životu vrijednost. Znači, ako ti misliš da si bez muškarca nitko, onda vjeruješ da i drugi tako misle pa se pred njima osjećaš nedovršenom.
Istina je da neki ljudi zaista tako misle, ali sigurno to nisu svi.

Ako vjerujemo da cijela dvorana gleda u nas kad u nju ulazimo i misli o tome kako smo same i nemamo muža/dečka/nekoga  – to je pomalo arogantno. Tko smo mi da cijeli svijet staje kad mi ulazimo u dvoranu? Briga ljude imaš li koga ili nemaš … možda ti netko zavidi na slobodi, možda si nekom baš zanimljiva kad sigurno ulaziš, tako svoja i moćna? – jesi li razmišljala o tim mogućnostima? Sve te i razne druge mogućnosti postoje.
Kao što je onaj prvi “prirodni zakon” ušao u tvoj sustav vrijednosti, može i izaći. Možeš u glavi napraviti mjesta za bezbroj mogućnosti.  Ne ide lako, ali ide. Svaki put kad prepoznaš da projiciraš na druge svoje stavove, stani i reci: Možda to nije njihovo? Možda je to moje?

_______________________