Tijelo – moj dom

Tijelo – tijelo, tijelo, tijelo … o njemu govorim u posljednje vrijeme, jer vas gledam svaki dan kako stanujete u glavi i ne možete van. O tome govorim iz vlastitog iskustva, poznato mi je to. 

Moja priča o tijelu je vjerojatno tipična za moje vrijeme, odrasla sam u obitelji u kojoj je znanje, učenje, um, mental visoko na pijedestalu, taj mi je alat najviše stimuliran i razvijan, to je bio način kojim sam nastojala rješavati izazove i probleme (iza toga je specifična psihodinamika, ali to sad nije tema).

Knjige, škola, znanje, poduzimanje. Tijelo je bilo moj dom kojeg nisam poznavala. I dandanas imam periode u kojima ispadnem iz kontakta s njim, kad Um preuzme kontrolu i često napravi štetu. Ne zato što je moj Um destruktivan, već zato što on ima svoj zadatak i svoje mjesto no ne bi smio uvijek voditi glavnu riječ. Za to postoje vježbe kojima se povezujemo s tijelom i svojim unutarnjim glasom, nalazimo onu točku kontakta, osjećamo gdje u trenutku stanujemo i kako se širimo izvan granica kožom omeđenih.

Imala sam tijelo koje je moglo prohodati dnevno 20 km pod teškim ruksakom, išla sam kao tinejdžerica pješke iz Pule na vrh Učke u nekoliko dana, ali dva najobičnija plesna koraka su za mene bila nedosanjani san. Dva obična plesna koraka. Moje je tijelo bilo nepomično, nisam ga poznavala, nisam bila povezana.

Upravo zato i plešemo na mojim radionicama, dajemo tijelu priliku da postoji, da se izrazi. Nije bitno kako izgleda taj ples, nitko to ne gleda, jer je svaka od nas u svojoj priči. Osjetiti što ruka želi, kamo ona hoće, u kojem je pokretu sretna, u čemu postoji … možete satima plesati samo jednom rukom, pa objema – dati im priliku da su žive, pa mazne pa senzualne pa samozatajne pa gipke … iz početka to ne ide lako, jer im je novo, ali polako kliznu u svoju mekoću koja je samo čekala da joj date prostor da se pokaže. Oduvijek je bila tu, samo je čekala, godinama, desetljećima. Pa onda ramena … pa sve ostalo… tijelo žene je instrument kroz kojeg “nešto” pleše, iskazuje se, manifestira se.

Kad sam još 2006. prvi put na jednom otoku doživjela da je to “nešto” proplesalo kroz moje tijelo, shvatila sam da je to veće od mene i da ja nikad neću moći naučeno plesati onako kako to nešto kroz mene pleše. I onda sam prestala plesati koreografije. Sad im se ponovo vraćam, ali ih drugačije doživljavam.

Moćne energetske vježbe, vježbe disanja, vizualizacije, meditacije, pokret i ples, ali i prehrana, kupke, kontakt sa sobom i okolinom u prirodi – sve je to meni pomoglo da se spojim sa sobom. Sve to radimo na mojim programima, pripremam vam svijet baš za vas, za vašu mekoću, ženstvenost, senzualnost, živost, a sve to prirodno, opušteno, protočno. Važan je kontinuitet, iz tjedna u tjedan, čim se stane, veza se prekida. Naravno da dugogodišnja praksa olakšava ponovno povezivanje, ali njegovanje te svjesnosti je preduvjet za imanje sebe.

Oni koji me poznaju osjete kad sam ispala iz kontakta, Um preuzme, ubacim se u menadžerski, organizacijski, muški princip i odrežem se od dijela svog bića. Krenu nove ideje, projekti, princip “kako”. Ego se uzoholi samo kad sam u ovom stanju, uvodim red po svijetu, sebe manje vidim. Kad se vratim u ravnotežu i u svoje žensko, u meko, u srce, čistim nered kojeg sam stvorila kad nisam bila povezana i upadam u princip “tako”. Poniznost, suosjećanje, bivanje. Kad sam povezana, puštam protok, samo teče i samo dolazi. Pita me jučer kolegica kako slažem svoje radionice, bih li je podučila.

Slažem tako da se same slože, ne može se to podučavati. Kad sam povezana s Izvorom, samo teče, u 10 minuta se samo složi. Dok je vodim, teče kroz mene i prateći vas i vašu energiju u hodu mijenjam. Potrebna su znanja da znate što želite postići, što radite i kako intervenirati u pojedinoj situaciji, nije to samo kanaliziranje, ali kad jednom osjetite kako to treba biti, točno znate jeste li u tom stanju ili ne.

Svatko ima svoj razlog zašto ispada iz toga, kod mene je to strah. Svi se bojimo nečega, samo je pitanje kako se s tim nosimo i koliko nam treba da se vratimo u sebe. Individualno je to, iza toga stoje naučeni mehanizmi kojima se branimo, a kontakt s tijelom je jedini put da ne mozgamo, već da osjetimo što i kako.

Tijelo nam sve kaže i podržava nas kad idemo van iz toga. Kad se sjetim tog straha nekada i sada, razlika je stvarno velika. Ima smisla taj osobni razvoj, ne mogu dovoljno naglasiti koje olakšanje donosi to imanje sebe. I tek kad naučite izaći iz neželjenog stanja, znate kako vam je bilo dok ste bili u njemu zatočeni.

Eto, budući da na sebi svakodnevno prakticiram i uspješno, a ponekad i manje uspješno povezivanje s tijelom, prenijet ću vam moja najbolja iskustva. Prilike imate u svim mojim programima, jer bez rada na povezivanju s tijelom nema pomaka.

Danas sam pisala o tijelu, povezivanju s njim i povremenom ispadanju iz tog kontakta. Onima koji žele savršenog učitelja, učiteljicu bez mane, to se neće svidjeti, ali budući da to ne postoji, nije ni bitno. Eto, tako je kod mene.