Dodaj u omiljeni sadržaj
Možda vam je poznata anegdota u kojoj čovjek gleda djelo suvremene umjetnosti i kaže: “Pih, pa to je jednostavno, to sam mogao i ja naslikati.” … ” Da, ali zašto nisi?” – to je srž – Zašto nisi? Tko ti je branio?
Ne usudimo se. Malo se toga usudimo u svojim životima. Vjerujemo da su izražavanje, dostignuća, umjetnost, putovanja, ideje, poslovi, uspjeh rezervirani za neke posebne ljude. A mi smo kao, obični, to nije za nas.
Nedavno sam bila u Njemačkoj na godišnjem susretu 90-tak psihoterapeuta koji su došli sa svih pet kontinenata iz preko 30 zemalja. To je susret kojeg planiraju cijelu godinu, a ja sam za njega saznala JEDAN DAN prije početka i već sam sutradan bila tamo. Kad sam ušla u dvoranu (a stigla sam u zadnji čas) svi do jednog su me dočekali pljeskom i s poštovanjem koje me zaista iznenadilo. Njima su moja nagla odluka i dolazak bili potezi hrabrosti, meni nešto sasvim normalno, ali mi nije bilo “normalno” da su tako reagirali, jer je to kod nas rijetko. Mi ovdje živimo u društvu koje nije baš podržavajuće, malo toga nam je dobro, svemu nalazimo manu. Ako je netko dobar u nečemu, smeta nam, ako nije dobar, isto nam smeta. Malo toga cijenimo, a pogotovo ne ljude i njihova nastojanja. Upoznala sam mnoge od tih terapeuta, zbližila se i tjedan dana radila s njima i stalno dobivala potvrde da je ova moja ideja za rad sa ženama koje se ne snalaze nakon razvoda odlična i toliko su me poticali i podržavali da mi je teško bilo primati toliku količinu podrške. Nismo mi ovdje baš na to navikli. Podržavaju me mnogi i kod nas, ne mogu baš biti isključiva (malo karikiram), ali je to neusporedivo u odnosu na taj moj doživljaj tamo. I nije bilo lažno, bilo je baš iskreno, od srca. To su ljudi koji 20 -30 i više godina rade kao psihoterapeuti, predavači, izdali su brdo knjiga, imaju ozbiljne prakse, vode seminare širom svijeta.
Zašto to pišem?
Ja baš nisam osoba bez samopouzdanja i opet sam ostala zatečena. To mi je samo pokazalo koliko je kod nas atmosfera prožeta negativnošću i destrukcijom, pa se to uvuklo u svaku našu poru. Stoga je vanjski utjecaj na naše “Zapela-Sam-U-Mjestu” važniji nego što to mislimo. U bilo kakvu promjenu ili uspjeh često sumnjaju baš oni od kojih očekujemo podršku i to aktivira neke stare dječje rane pa se ne usudimo, ne opet, ne ući u to više nikada.
Zbog te kastrirajuće atmosfere, gdje mnoge sasječemo u korijenu, ljudi se ne usude, barem ne onoliko koliko bi mogli. Svatko, ali baš svatko ima talent koji može razviti i dati svijetu i sebi mnogo dobroga. Kad kažem talent, ne mislim na iznimne rijetke umjetnike, već na svaku osobu koja hoda svijetom. To ne moraju biti “velike” stvari, ali zbog nečeg jesmo ovdje, ne samo da prošetamo kroz život, već da nešto s njim učinimo.
Koje je vaše veliko životno iskustvo?
Što vas je protreslo i prisililo da se time ozbiljno bavite pa sad o tome dosta znate? Što najviše volite i u čemu uživate? To su sve mjesta koja možete razviti u hobi ili posao. Moja kolegica, koja je imala veliku borbu s anoreksijom i bulimijom sada pomaže ljudima koji se s tim bore. Znam mladića koji se izvukao iz pakla droge i pomaže mladim ljudima koji to isto žele. Znam dvije sjajne žene koje vole organsku hranu i zdrav način života pa su napravile odličan projekt kojim potiču male proizvođače. Znam ženu koja obožava raditi kao dramski pedagog i sad ima svoje učilište za djecu. Znam ljude koji žele spasiti svijet i promiču permakulturu. Svi oni slijede svoj san. Znam ženu koja je ostavila posao ekonomistice i otvorila cvjećarnicu i beskrajno uživa (unatoč svim problemima koje obrt nosi). Znam ženu koja je napustila “ozbiljan” posao i otvorila slastičarnicu. Znam arhitekticu kojoj je pukao film i sad se bavi shiatsu masažama. Znam … mnoge. To ne moraju biti veliki projekti, mogu biti sitnice, ali je važno da je to vaš san.
Uživate u pletenju (štrikanju)? Skupite desetak osoba koje to žele naučiti i podučavajte ih jednom tjedno. Uživajte u tome i naplatite to.
Svatko ima neko znanje ili iskustvo koje treba nekom drugom. To je roba koja se može prodati – zvuči previše trgovački, ali osvještavanje vrijednosti svojih iskustava čak i u materijalnom smislu daje tim iskustvima novu težinu: “Nisam više Jadna Ja, upravo je to iskustvo postalo moje bogatstvo koje dijelim sa svijetom (i još njime plaćam račune).”
Dobro pišete? Imate neko područje u kojem znate više od drugih? Pišite, otvorite blog i krenite, ideja će se već otvoriti.
Javljaju mi se žene koje su zapele, vrte se u istom krugu, ne vide resurse koje imaju. Počnite nešto. Počnite. Usudite se. Nemojte samo gledati u druge ljude kao “posebne”, neka vam budu inspiracija, učite od njih. I vi ste posebni, svi smo posebni. Svatko ima nešto. Što imaš ti?
Može li vam Silente biti inspiracija? :
“Silente je bend, danas je to dovoljna karakteristika sama za sebe. Mi se volimo, mi se družimo, mi se svađamo, slušamo drugačiju glazbu, poštujemo jedni druge i dajemo si prostora da se razvijamo kao ljudi, ali i kao bend koji svi mi želimo biti. Svi smo zajednički odlučili da ćemo se posvetiti ovom i davati sve od sebe. Pišemo o onom što nas zanima i o čemu inače razmišljamo, danas je i to karakteristika za sebe. Na kraju mi smo samo muzičari i nismo izmislili gitare. To što svijetli iz nas nije naše svijetlo, već imamo čast preusmjeriti ga na vas, ali mi nismo izvor. Shvaćamo da smo postigli mnogo u kratko vremena, ali smo također i radili dugo za to. A opet, kada razmisliš, nismo dobili ništa nego jednu prelijepu ogromnu publiku, sve ostalo smo uzeli sami i nismo pitali nikoga smijemo li svirati, smijemo li pjevati, niti kako se to radi.” Silente (iz intervjua Scena)
