Dodaj u omiljeni sadržaj
… jedno je od pitanja kojeg često koristim i klijentice samo ostanu: Paf!
Nije im padalo na pamet da ima toga što ne smiju, a kad dozvole tu mogućnost, izranjaju uvidi kao pop up prozori na računalu zaraženom virusom – munjevito. Stvarno ne smijem. Zašto ne smijem? Tko mi je zabranio? Gdje su ti stakleni zidovi? Navikli smo na termin “stakleni strop” koji se odnosi na ograničeno kretanje prema gore (hijerarhijski, u karijeri), ali postoje i stakleni zidovi koji nas priječe da se širimo.
Što je sve iza toga zida? Što to ne možemo dohvatiti? Vidimo kroz staklo, nudi nam se, piše “za žene”, “za umjetnike”, “za putnike”, čežnja se podigne, pošaljemo naružbenicu, prijavnicu, motivacijsko pismo i … neko vrijeme sve to stoji. Ne vidimo taj zid, porozan je na nekim mjestima, kroz te se rupice provukla ona odluka da idemo, da si kupimo, da zaslužujemo.
Ali…
Dođe trenutak kad bi se to nešto (odluka o školovanju, o ljetovanju bez obitelji, o radionici, o izletu na kojeg ideš sama, o knjizi koju odavno želiš, o masaži ili jesenskom vikendu) trebalo uzemljiti, početi realizirati. Kad bi trebala početi pakirati kofere ili učiti za ispit. Kad bi trebala odvojiti vrijeme i novac. Resurse. Koji su uvijek navodno ograničeni. Ograničeni za neke, ali ne za sve.
Nema dovoljno vremena za sve i svakoga. Ima za nekoga, ali ne za tebe. Uglavnom.
ili
Nema dovoljno novca za sve i svakoga. Ima za nešto, ali ne za ono što tebi treba. Uglavnom.
ili…
Možda bi se novca i našlo, možda bi se i vremena našlo, ali tvoja potreba izbacuje iz zone ugode članove tvoje obitelji i ma koliko jaka tvoja čežnja bila, i ma koliko ti ručaka skuhala unaprijed sa svim uputama o zamrzivaču i otapanju, ma koliko sve pripremila i makar svi znaju već mjesecima da ideš, onog trena kad počinješ pakirati stvari, kad se ta ideja počinje materijalizirati i kad članovi obitelji videći to, prvi put stvarno čuju što si im davno rekla (mislim stvarno čuju, jer su prije “čuli”) i kad shvate da se puni servis odgađa na neko vrijeme i da oni moraju preuzeti dio odgovornosti i “tvoje” obaveze … fijuuuuu … počne negodovanje i pritisak.
Neke od vas ćete se s razumijevanjem nasmiješiti toj dječjoj reakciji i djece i odraslih i nastaviti s pakiranjem, šaleći se s ukućanima, imajući povjerenja u njihov impuls preživljavanja i ne sumnjajući u svoje pravo da mogu ići.
Neke od vas ćete ozbiljno shvatiti prigovore i dati se uvući u igru, rasprave, svađe i tako izmučene ipak otići, jer ste već naučile da odustajanje ne vodi nikamo. Ići ćete kroz zid ma kakva cijena bila.
Neke od vas ćete u tim svađama pokleknuti i ljutito vratiti stvari u ormar, otkazati to nešto što ste si htjele dati, izgubiti polog i samopoštovanje, “pregristi” i otići u kuhinju napraviti brdo palačinki da zagladite stvar.
A neke od vas ste cijeli proces prošle u mašti i niste ništa od toga proživjele, jer ste unaprijed odustale. Niste se ni prijavile. Samo čeznutljivo čitate o svim tim divnim programima na koje idu slobodnije žene, one koje nisu zatočene u staklenoj sobici, sobici sa staklenim stropom, ali i staklenim zidovima. Da, to je ono gledanje u slastičarnicu kroz izlog. Nema za mene. Ima za neke druge, ali nema za mene.
Viđam vas u tome svaki dan.
Pa se moraš razboljeti, jer samo tako imaš pravo otići , npr. u toplice ili u bolnicu.
Pa padneš s bicikla da bi se konačno zaustavila, da oni budu prisiljeni preuzeti svoj dio obaveza, jer nisi imala snage poučiti ih tome, postaviti svoje granice i sačuvati se.
Ponekad je jedini način kako si dopuštaš uzeti tako da si prije toga oduzmeš još više. Rezultat je minus, u svakom slučaju. Pogrešan smjer. Pogrešna priča. Nisi htjela u toplice na rehabilitaciju, htjela si na vikend s masažama i zabavom, s odmorom i opuštanjem, a ne s doktorima i sa slomljenom ključnom kosti.
Zašto neke lako mogu, a neke ne mogu? Zato što nemamo sve jednako izgrađen osjećaj sebe, samopoštovanje. Zato što je prejaka krivnja. Možda i sram. Iza kojih je strah. Da ćemo sve pokvariti. Da će se svijet zaustaviti. Smijemo li? Je li to u redu? Jer smo, dok smo još bile u fazi “spužve”, kao male upile u sebe uvjerenje da ne smijemo, da će se netko naljutiti, da se zauzeti za sebe znači izdati nekog do koga nam je stalo … mogućih razloga je mnogo. I sad će neki davni prijekorni pogled imati razornu snagu, unatoč tomu što imaš dovoljno godina da ti nitko nema što prigovarati, ali taj pogled… ma ne treba te ni pogledati. Taj je pogled urastao u kosti. S time radimo na mojim programima i individualno. Oslobađamo te. Oslobađaš se sama. Ja sam tu da ide lakše.
I sada, na kraju, što bi htjela sad kad smiješ ?
