Dodaj u omiljeni sadržaj

O novim partnerstvima:

“Ja sam to već proradila.”
“Meni ne treba pomoć, ustvari mi je baš dobro ovako biti sama. Ne treba mi partner. Nemam problema. To je za neke druge, ja sam već deset godina uspješno sama.”
“Nemam prijateljica, nemam partnera i ne treba mi nitko. Tko bi sad to sve počeo iz početka?”
To slušam svakog dana. Tako smo maštoviti u samozavaravanju! Smislit ćemo cijelu konstrukciju opravdanja i potpuno nove teorije, ili čak naći razne detalje iz raznih teorija koji nam dobro dođu da potvrde naše uvjerenje da nam je dobro. Sve to samo da ne pogledamo u svoje srce i tamo ne nađemo, ni slučajno, potrebu za bliskošću, intimnošću, pažnjom, opuštenošću, prihvaćanjem, da je nekome stalo, da smo nekome važni i da imamo pravo na to. Na užitak i sreću.

Pišu mi žene, evo mojih odgovora na dvije tipične situacije:

Pismo gospođi X:

Svatko od nas je priča za sebe, no vjerujem da je prirodno da nam je ljepše u kvalitetnom partnerstvu nego samima. Taj odnos može imati razne forme, možete i ne morate živjeti zajedno, iskusniji ljudi često vole svoju slobodu i ne žele biti 24 sata zaljepljeni jedno za drugo, ali ipak je odnos taj kroz kojeg najbrže rastemo i daje začin životu. Važan je ne samo zbog dinamike između partnera (jer imate priliku propitivati se i upoznavati se brže nego u površnijim odnosima), već i zbog dodira, nježnosti, prihvaćanja, ugode. Lijepo je to. Potrebno nam je svima, hranimo jedni druge tako. Lijepo je opustiti se i predati se.

Ne poznajem Vas i ne mogu ništa reći o Vašim razlozima zašto Vam ne treba partner. Ja sam bila u fazi poricanja i negiranja kad nisam imala dovoljno samopouzdanja. Bojala sam se da neću znati držati situaciju, kako se to uopće radi nakon toliko godina? Pa te ženske igre, mogu li ja to? Kako to odrasle žene rade? Kako sam “odrastala” shvatila sam da samo trebam biti autentična Ja i ne se zamarati “igrama” (manipulacijama), jer to nije moj način inače u životu. Razlika u odnosu na ranije jest da držim svoje granice, uzimam si pravo reći Ne ako mi se nešto ne sviđa ili neću, izašla sam iz dječjeg.

Eto, draga X, pogledajte u sebe iskreno i otvoreno. Propitujte razloge i vidite jesu li samo izgovori. Odlično je što imate dobar život, možda je vrijeme za korak naprijed. Ne vjerujem u floskule da nema kvalitetnih muškaraca. Ne morate se odmah čvrsto vezati, istražujte, upoznajte sebe. Kad vidite kakvi Vas privlače i koga Vi privlačite, dobit ćete informaciju koje dijelove sebe trebate proraditi da privučete možda nekog drugog.

Što s tom ženom i kako ga vratiti?

Brak vam nije nešto, pokušaji popravljanja ne uspijevaju. I sama kažeš da je to zbog toga što ti se ne da, najradije bi izašla iz te veze, ali nemaš snage, bojiš se onog sutra, kako ćeš sama. Nemaš snagu za prekid. “Da bar dođe dobra vila i riješi problem.” – kažeš.

I onda ona dođe, u nešto drugačijem obliku (mi to zovemo ljubavnicom) i riješi problem. Aaaaaaa, onda tek počinje festival: zaboravila si da si baš to htjela, ego je povrijeđen, boriš se za svoj brak i za partnera koji ti ne odgovara. On je prasac, ona kurvetina, ti si jadna, kako je mogao …

I onda me u pismu pitaš kako da se nosiš s tom ženom, što da radiš? Pa ništa. On je sad tamo, ti si tu. Ti s njom nemaš baš ništa. Između tebe i njega će uvijek ostati neka vrsta povezanosti, ali ne više u konkretnom svakodnevnom životu, već na nekoj suptilnoj nevidljivoj razini. Uvijek ostaje između ljudi koji u bili bliski, ma što se između njih dogodilo.
Iscijeli povredu napuštanja i nauči kako dalje. To glumatanje žrtve (jer “selo” priznaje samo tu ulogu napuštene žene) će ti samo pojesti vrijeme i energiju, a možda i zdravlje. Uzmi si to vrijeme za zdravo tugovanje za jednim dijelom svog života, oprosti se, otpusti, neka to razdoblje ostane u miru tamo gdje pripada, u prošlosti. Nauči što već trebaš iz tog naučiti, vidi koja ti je lekcija kroz to iskustvo isporučena.

Evo mog odgovora na pismo sa sličnom temom:

Pismo gospođi Y:

Draga Y,

hvala Vam što ste se javili.
Ne mogu Vam reći što Vam je činiti, to ne radim. U individualnom radu bih Vam pomogla da sami nađete odgovor. Ovako Vas mogu samo pozvati da pogledate u svoj dječji dio i vidite jeste li još uz njega (partnera) vezani. Odrasli dio Vas zna da je to gotova priča, ali Vas dječji dio vjerojatno još drži uz “Idealnog Tatu” – sliku koju često zalijepimo na partnera.

On ima svoj život i to nije problem. To je rješenje. Znate da nije bilo dobro i da od toga u budućnosti nema ništa, ne zato što je on odlučio, već zato što nije ni prije bilo dobro. Kad ne bi bilo tog momenta odbacivanja koji Vas drži i želi biti iscijeljen, možda Vam ne bi palo na pamet biti s njim. Prije bih rekla da je stvar u navici, jer ste bili cijeli život zajedno i uz njega vežete sve svoje lijepe doživljaje. To što su se dogodili u isto vrijeme dok ste bili s njim ne znači da je on donio te lijepe doživljaje u Vaš život, možda ste ih sami kreirali, vjerojatno biste ih imali i bez njega ili s nekim drugim.

Kako bi bilo da se oprostite s “njim” (ne s njim živim, nego s njim koji još stanuje u Vašim nadanjima) i pustite ga da ode? Vozite se drugim ulicama, ispunite svoj život drugim ljudima i sadržajima, ne mislite kako mu je. Ne trujte se. Budite nježna prema sebi, ugađajte si kad Vam je teško. Ima toliko života izvan toga u čemu ste. Dajte si priliku.

Zamislite taj novi život i malo “živite” u njemu i vidite kako je. Možda vam se svidi.

Kad god da ste se rastale, imate ispred sebe 20-30-40-50 i više godina života. I to kakvog života, punog mogućnosti, smijeha, ono da se držiš za trbuh i gušiš se od smijeha sa svojim prijateljicama… pa kasnije to isto s partnerom, u novoj vezi koja će biti nešto sasvim drugo, jer si sad mudrija, zrela žena koja zna što hoće i neće i možeš si tako urediti život. Možeš što hoćeš, možeš što hoćeš! I možeš i smiješ. I to je u redu.