Biti iznad

Dodaj u omiljeni sadržaj

Često se puta klijentice iznenade kad dođemo do zaključka da se u nekom odnosu postavljaju iznad i da i to održava odnos lošim ili nemogućim. Budu iznenađene, jer to zaista svjesno ne žele. Ne vide sebe takvima. Naš potisnuti “zločesti” dio kojeg se odričemo ili ga ne priznajemo i te kako uživa biti iznad. Ta negativna namjera je snažna, ma kako poricali da je imamo. Da, imamo je. Ona je ljudska i svi je ljudi imaju. Kad je osvijestimo, nastojimo je kontrolirati, iscjeljivati, vidjeti uzroke i nahraniti ih pa polako blijedi. Da se s tim raditi, ide to.
Dakle, biti iznad. Ah, kako to zna biti slatko!

Ni ne primjećujemo kad se postavimo iznad, a često ni da tamo ostanemo, jer “gore” je ugodno. Tamo je samotno, doduše, ali naše Niže Ja to mjesto jako voli. Tako smo iznad. Svi ostali su ispod. Konačno. Sad nas vide. Ne mogu nas dohvatiti. Mi smo gore, jer znamo više, jer smo bolji, pametniji. Iskusni smo i znamo što je život. Mi znamo kako drugi trebaju živjeti. Jedino nam je malo čudno što nas ne prihvaćaju tako mudre i pametne, kao da nam ne vjeruju. Osjećamo kao da nismo vjerodostojni.

Iznad smo kad:

• kad nekoga povrijedimo i ne preuzmemo odgovornost za učinjeno. Nemamo poštovanje za tuđe osjećaje. Ako ne dovršimo proces isprike (Ne tražiti oprost!, drugačije se to radi), zamrzavamo odnos u nepravdi i tako ostaje do daljnjega. Arogantni smo, iznad smo.
• kad nas netko povrijedi, a mi mu ne dopuštamo da popravi stvar. Ne dajemo priliku za uspostavljanje ravnoteže. Zamrznemo situaciju i puštamo ga da se “paca”, “toća”, “namače” u osjećaju krivnje. Stojimo “gore”  moralno nadmoćni u pravedničkoj veličini i ne damo se iz tog slatkog položaja. Cijelo to vrijeme se osjećamo povrijeđeni, žrtve, pravednici, a ustvari manipuliramo svojim položajem.
  Da, jesmo bili povrijeđeni, imamo pravo na svoju povredu, ali prije ili kasnije treba to raščistiti. Ne samo zbog druge strane, već i zbog sebe. Ljubav teče ako postoji ravnoteža. Ako ostajemo u toksičnom odnosu, oštećujemo svoje zdravlje.
• kada mi “znamo” što bi naši bliski trebali ili ne bi trebali. Često se postavljamo iznad bliskih, npr. roditelja i namećemo im kako raspolagati s imovinom, što bi trebali prodati, kako podijeliti nasljedstvo, gdje bi trebali živjeti, što bi trebali raditi. Što mi o njima znamo? Znamo ih kao odrasle osobe nešto godina, zaključujemo kroz filter uvjerenja koja nosimo cijeli život ili smo ih upili od ostalih članova obitelji, a da mi u stvari ne znamo tko su ti ljudi, naši roditelji. Ako ne računamo naše djetinjstvo i ranu mladost, ustvari ih poznajemo možda 5 – 10 – 20 godina, a oni su već onda živjeli 50 ili više. Što mi znamo o njima, koji su bili njihovi snovi, koje su terete nosili, što su sve preživjeli, a da nam nikada nisu rekli? I mi si uzimamo za pravo njima govoriti što bi trebali ili ne bi trebali? Postavljamo se iznad. Tamo nam nije mjesto.

Kad nas stave ispod

Postoje situacije kad gledamo druge kao da su iznad. Ako na njih projiciramo roditelje ili druge autoritete, iz dječjeg dijela prihvaćamo tu priču, ne usudimo se pomisliti drugačije. Buntovnici će se pobuniti, ali oni koji autoritetima podilaze i ugađaju ni ne pomišljaju da je tu nešto nezdravo.

Odraslo je dati si dopuštenje da autoritete gledamo kao ljude, a ne kao hodajuće bogove. Jedno od pitanja koje često čujem je: “Pa on/a je terapeut. Kako može tako?” Može, jer je čovjek i griješi, ali također mnogi to mogu zato što – mogu. Dopuštaju si i ne čiste svoj nered.

Ne dajte se navući od “autoriteta”, imate zdrav razum i neke godine, niste klinke. Unutarnji osjećaj, intuicija. Pogotovo ako imate sklonosti mazohizmu i krivnji za sve i svašta, provjerite jeste li pale na foru. Nekad si u transferu, nekad u projekciji, a nekad te jednostavno manipuliraju i prave budalom ne preuzimajući svoju odgovornost, skrivajući svoje pogreške, prebacujući svoje na tebe. Nije sve tvoje. Nije sve tvoj rad. Ma tko oni bili.

To je teže kad su nam ljudi bliski. Intimni odnos ima drugačiju dinamiku od odnosa koji to nije. U intimnom smo otvoreniji, ranjiviji, pogotovo ako ljudi tek počnu raditi na sebi pa nemaju jakog Promatrača, ne mogu razaznati što im se događa. Kad im u tom stanju vještiji “autoritet” (partner, terapeut, majka, dominantna prijateljica i sl.) nametne odgovornost i/ili krivnju koja u stvari nije njihova, osoba iz svog povrijeđenog dječjeg dijela često preuzmu te terete i nose ih dalje. Tu odnos izlazi iz ravnoteže. Da, tu može biti riječ o projekciji ili transferu, ali odgovornost je terapeuta, učitelja, roditelja da ne nabacuje svoje neprorađeno na tu osobu.

Da, imaju i autoriteti pravo na grešku, ali imaju i obavezu za sobom počistiti kad pogriješe. Educirani su, trebali bi vidjeti. Ako ne vide, postoje supervizije. Previše puta sam čula od kolega kako s visoka klijentu prema kojem nisu bili profesionalni ni fer kažu:” A čuj, to ti je projekcija, odi s tim u terapiju”, a da nisu jednostavno ljudski rekli: “Žao mi je, pogriješila sam. Prešla sam ti granicu. Što mogu učiniti da to popravim? Što ti od mene treba?” i da to, naravno, ne naplate.

“Kako se postaviti kad bliski ljudi koriste tvoju svijest o vlastitim projekcijama i konstantno ti nameću osjećaj da je sve tvoje?”

Tu se javlja pitanje granica. Granice se često spominju u kontekstu da druge ljude držimo na udaljenosti i da ne dopuštamo da ulaze u naš prostor. Granice su također mjesto susreta. Zato s njima ne ide lako. Umijeće življenja je osjetiti kad ćemo se za neki odnos boriti, a kada je dosta. Lako ide kada smo u kontaktu sa svojim središtem, intuicijom, unutarnjim glasom, kad jednostavno “znamo”, tj. osjećamo je li nešto tako kako nam nabacuju ili nije. Kad živimo svoju istinu. To je ključna praksa, zato sam na svaku stranicu mojih bilježnica napisala ova dva podsjetnika: Je li to moje? Da li me slabi ili osnažuje? Da samo to dvoje u godinu dana uvedete u svoju praksu i zaista naučite prepoznavati odgovore tijela na ta pitanja, riješit ćete se 3/4 problema koje ustvari nećete ni preuzimati, nećete se navući, nećete nositi tuđe terete.