TRANSFORMACIJA MOŽDA NA PRVU NE IZGLEDA LIJEPO, ALI NOVI ŽIVOT BUJA.
TOME PEPEO SLUŽI.
Ovi dani upisa u programe, komuniciranja sa zainteresiranima, glasnog i tihog, donose mi zaključke koje želim podijeliti. Ima dosta nejasnoća u razumijevanju tzv. osobnog razvoja. Volim biti direktna i zvati stvari pravim imenom , jer ako se ne izgovori kako jest, svatko može isprojicirati što želi i eto nesporazuma.
Zašto to pišem? Zato što ima mnogo pogrešnih uvjerenja: ono što zahtjeva kontinuitet se banalizira, ono što je jednostavno se komplicira, previše nepotrebne misterioznosti i površnosti…
Ovo je, naravno, moje viđenje pa je subjektivno. Izlazi iz mog iskustva i mojih iluzija koje sam rastočila. One koje još nisam, čekaju svoj red, tako to ide kod svih. To je prirodni put.
- Osobni razvoj je sve što činimo u životu. Ne samo tečaj, radionica, škola. Sve. I što mislimo i što jedemo i što prihvaćamo i što odbacujemo i kako bježimo i kako radimo i kako volimo. Volimo li…
Pažljivo biranje aktivnosti, ljudi, okoline.
Nakon što me životni gubitak probudio, još sam četiri godine istraživala tijelo plesom i vježbanjem prije nego sam našla program gdje sam učila kako živjeti. Pa onda još pet godina brojnih tečajeva i edukacija pa tek onda odluka da se počnem pripremati za to kao profesiju. Pa četverogodišnja edukacija za to. Sljedeća dvogodišnja. Pa još dvije dvogodišnje. U tijeku je još jedna dvogodišnja 🙂 . I sve to uz posao, društveno koristan rad i drugo. Škola koju sam osmislila i vodim teče već jedanaestu godinu. I ne osjećam to kao nešto posebno. Ako je to put, put je. Vodi te. Ideš njime. Ne znači da je moj put tvoj put, sigurno nije. Svatko ima svoj. Ima ga.
- Osobni razvoj je dug put. Tu nema kraja, ne zato što smo previše iskvareni pa to treba popravljati, već zato što je to smisao života. I dokle god to ne prihvaćamo, izgleda teško.
Nekad nije lako, istina, ali ako se na taj teži dio gleda kao na samo jedan od koraka, onda je to u redu. Dijete padne pa se digne i ne razmišlja je li trebalo sjediti zauvijek na toj peleni na podu. Ide dalje. I padne opet. Pusti suzu, nasmije se i hop na noge lagane!
Uopće ideja da bi život trebao biti samo ugodan, da nešto ne valja s nama ako nam ne ide, ako nas boli, ako … bilo što neugodno, negativno, s prefiksom “-ne”? Kada se ta ideja zabave, hedonizma i života iz reklama usidrila i istisnula kontakt sa stvarnim životom u kojem ima svega, i plusa i minusa (i hibiskusa)?
No to ne znači da cijelo vrijeme trebamo uranjati jednakim intenzitetom. Postoje prirodni ciklusi uranjanja, izranjanja i bivanja. Nije to stalna patnja, kako neki misle, ali ni rajski vrt na šarenim oblačićima – to je mješavina svega toga. Cijelo to vrijeme živimo. Ne bavimo se vlastitim osobnim razvojem kao projektom (Sad se osobno razvijam!), već normalno živimo život, ali ga vidimo i doživljavamo drugačije. Ciljevi su jasnoća uvida, lakoća življenja, protočni odnosi.
- Svo to slatko cvrkutanje o pozitivnim mislima ljudima ostavlja dojam da su kozmetičke promjene dovoljne. Nisu. Ustvari, ako tako izaberete i ostanete na toj točki i to je u redu – vaš je izbor. Ali niste baš nešto promijenili pa će i rezultati biti mršavi. Čitanje lijepih poruka na Facebooku ostavlja dojam da ste u kontaktu sa životnim mudrostima, ali one su u paralelnom svemiru ako ne pružite ruku i opipate ih. Samo ih gledate. Kroz staklo, membranu, monitor.
- Sve ima svoje vrijeme. Za neke je aktivnosti prerano. Savjetujte se s nekim tko je prošao dio puta i vidi gdje ste sad. Upravo zato nudim programe različitih sadržaja, da se ukrcate u onog koji je upravo sada za vas.
- Koga šaljete na radionicu, sebe ili svoje ime? Biti na listi i dolaziti jednom mjesečno ili svaka tri mjeseca nije ništa. To može biti priprema za budućnost, inkubacija, čekanje, ali se to onda tako i gleda i ne treba očekivati rezultate ako ne dolazite i ako ne prakticirate u svakodnevnom životu naučeno. Škola je osmišljena tako da vas podržava u tome, ali ako sami ne preuzimate svoj dio i ČINITE, onda ste tamo gdje ste bili. Netko drugi bi vam trebao kroz lijevak u uho uliti uspjeh pa ako uspjeha nema, greška je u lijevku, u tekućini, u onome koji lijeva …
- Trzate na “teške” riječi: emocije, psiha, škola, rad? To samo pokazuje da ste izabrali vidjeti ih teškima, jer nemate iskustvo podrške. Lakše je kad vam netko drži leđa.
- Sve te promjene, nove prijateljice, nova iskustva, užitak i poneka tuga – sve je to život, POKRET. U suprotnosti je s dobro organiziranom žabokrečinom i neki vjeruju da ne mogu nositi taj protok života, jer se to možda nekom drugom ne sviđa, možda nije u skladu s ulogom žrtve, patnice, tjera nas da izađemo iz dječjeg. Možda imamo iluziju da jesmo u životu i pokretu, jer jurimo ovamo-onamo, nemamo sekunde za stati, no to je posebna tema. U svakom slučaju, strah od nepoznatog nas blokira, makar to nepoznato bilo bolje od ovog sada.
Ako je tako, onda krenite lagano, naprije se baviti tijelom i životom pa ćete vidjeti dalje …
- I na kraju, ako ste odabrali ostati tu gdje jeste, čestitam, jer je svjesno donijeti odluku također vještina. Ambivalencija je naporna (i njome se bavimo). Ostajati na mjestu je naporno, jer rijeka teče i nosi, treba dobro plivati uzvodno da bi se ostalo na mjestu. No, ako je to vaš izbor, možda vam neće biti tako teško. Možda će biti lakše pustiti se kad se umorite. Možda stvarno sada nije vrijeme.
- I na kraju kraja – ne može se riječima opisati sve te lijepe emocije i trenuci koje zajedno stvaramo u plesu, u vježbama, u prirodi, kad se srce otvori, kad osjetiš ono za čim čezneš, a da ni ne znaš – beskrajno uživam kad to stvorimo, kad vidim kako se otapate i veselo idete doma, kako se svakodnevno družite i podržavate. Kako se stvara jedna lijepa neobavezna i neopterećena zajednica. Protočna. Ljudi dolaze, odlaze, ostaju, vraćaju se pa opet … štogod. Volim ovaj posao.