Nekad mi znaju reći da je izbjegavanje dubokog rada na traumi otpor, bijeg i slično, ali snažno vjerujem da je kod teških situacija na početku potrebno iscjeljivati samo dok sve to ne možemo nositi, a tada stati i pustiti na miru. Ne može se uvijek i sve dovršiti odmah. Nije potrebno trošiti više vremena i energije nego što je nužno. Treba nam vremena i energije i za život. Običan, normalni život. Ako život ne njegujemo, postat će nam normalno da se bavimo povredama i bivamo stalno u njima uronjeni. To treba koliko treba, ali ne smije postati smisao života.
I naši programi su posloženi tako da slijede taj tijek:
Jednom sam bila donijela odluku da stanem s radom na jednoj svojoj povredi. Bilo je prebolno za moj tadašnji kapacitet. Iako mi je terapeutkinja to zamjerila, drago mi je da sam poslušala kolegicu i svoj unutarnji glas. Da sam nastavila, postalo bi to smislom života, preuzelo bi me. Stavila sam na čekanje. Rekli su mi da se zavaravam. To mi je bila jedna od najboljih odluka.
“Kad bude vrijeme, bavit ću se time.”
Tako se i dogodilo. Kad je došlo vrijeme, posvetila sam se tome, prošla kroz to na puno lakši način i sad je to dovoljno dobro riješeno. Nije kao da nije postojalo, ali nije više bitno. Ta je povreda dobila svoje mjesto, u miru sam s tim. Mogla bih čak reći da se spontano dogodio oprost. Moja unutarnja mudrost me dobro vodila.
Možda ćemo se na neke teme kroz život više puta vraćati, bude li trebalo. Možda nećemo. Kod nekih teško rješivih stvari mudro je izbjegavati okidače. Čemu razdirati sistem pa ga opet krpati? Zaobiđi i plivaj dalje. Baviti se treba onime što nam ne da živjeti, što nam ne da mira. Ostalo je u redu.
Dodaj u omiljeni sadržaj
