S riječi na djela

Dodaj u omiljeni sadržaj

Kako se to «prakticira»? Tako da se npr. kaže «Ne» tamo gdje se uvijek bespogovorno služilo. Ili tako da osjetimo kako je to kad se za sebe zauzmeš i kad imaš pravo biti svoj.

Često mi ljudi koji se ne koriste Facebookom kažu da je glup. Ako pratite kvalitetne sadržaje i zanimljive ljude, onda je kvalitetan i zanimljiv, tu se lijepo vidi kako sami biramo i stvaramo svoj svijet. Tako ja naiđoh na grupu Inner Child Healing gdje bude dobrih tekstova o iscjeljivanju našeg Unutarnjeg djeteta.  Nadahnuo me jedan njihov post da vam pišem i usput najavim nekoliko terapija koje poklanjam.

Suffering is the Universe’s way of telling us that we are headed in the wrong direction.
Suffering is not punishment. Suffering is resistance to change.
Suffering and grief are very different, even though they may feel the same. Grief is a natural response to loss, but suffering is a choice we make to continue doing something that isn’t working for us.
Letting go of our idea of how things should be allows new ideas and ways of doing things to come into our lives.
Suffering precedes growth. When we hurt, we look for new ways to do things, new ways to feel about things and new directions to take.
So, if you are suffering today, you can choose at any time to do things differently and stop the pain.

Moj slobodni prijevod:

Patnja je način na koji nam Svemir govori da smo krenuli u pogrešnom smjeru.
Patnja nije kazna. Patnja je otpor prema promjeni.
Patnja i žalovanje su vrlo različiti, iako ih možemo doživjeti jednakima. Žalovanje je prirodan odgovor na gubitak, a patnja je naš izbor da nastavimo činiti nešto što ne funkcionira u našem slučaju. 
Otpuštanje ideje kakvima bi stvari trebale biti, otvara se prostor k novim rješenjima i putevima kojima bi se stvari trebale događati. 
Patnja prethodi rastu. Kad smo povrijeđeni, tražimo nove načine kako činiti stvari, kako osjećati, mijenjamo smjerove. 
Dakle, ako patite sada, u svakom trenutku možete izabrati činiti stvari drugačije i tako zaustaviti bol.

Da, mogli bismo … no, možemo li? Upravo sada? Ovih dana sam naišla na više godina stare bilješke s nekih radionica na kojima sam raskopavala svoju ondašnju patnju. S vremenskim odmakom vrlo jasno vidim da se zaista dogodila promjena, jer sam nakon osvještavanja pogrešnih obrazaca, odluka i zavjeta intenzivno radila na otpuštanju. No samo osvještavanje i prihvaćanje nove istine su trajali dugo, nije lako odjednom integrirati novu percepciju. Racionalno je sve jasno, pišeš u dnevnik, pričaš o tome prijateljima, sve znaš – ali znanje, tj. Um, ratio, ništa ne vrijede dok se iz teorije ne pređe u praksu. Tek pomak u svakodnevnom životu načima obrasce koji su nas godinama držali u, za nas, lošoj situaciji.

Kako se to «prakticira»? Na mnoge načine, svakog dana. Tako da se npr. kaže «Ne» tamo gdje se uvijek bespogovorno služilo. Ili tako da osjetimo kako je to kad se za sebe zauzmeš i kad imaš pravo biti svoj. Fizički, u tijelu osjetimo jačanje i širenje svojih granica, samo tijelo promjeni položaj, prvi put doživimo kako to ustvari treba biti – ili se «sjetimo» tog osjećaja iz vremena dok još nismo bili od sebe odustali. Prostruji energija, prostor oko nas je laganiji, prozračniji, dišemo.