Kako je Ken Wilber unio mir i zrelost u moj život – Teorija svega

Dosta čitam, uglavnom po nekoliko knjiga u isto vrijeme. Internet nudi sjajne tekstove pa dosta vremena učim. Mnogi to čine pa se i zbog toga svijest ljudi razvija sve brže i podiže na višu razinu. Sjetite se samo kako su ljudi razumijevali život prije 10 – tak godina, gledali bi čudno kad biste govorili o nekim stvarima. Danas svatko zna da «se nova vrata otvaraju tek kad se zatvore stara», « da nije sve slučajno», «da smo jedni drugima ogledala», «da što ne voliš kod drugoga ne prihvaćaš kod sebe» i slične osnove osobnog razvoja. Napredovali smo. Svijet u isto vrijeme ide u dva suprotna smjera, dekadencija i ludilo s jedne strane, osvještavanje s druge – i sve to se događa sve brže i brže. 

Mnogi su utjecali na moj razvoj, no jedan od najzanimljivijih suvremenih filozofa Ken Wilber unio je najviše reda u moj sustav. Ne znači da je sustav bio kaotičan, no ponekad osjećate da nešto nedostaje da bi stvari sjele na svoje mjesto.

To je bila knjiga Teorija svega – integralna vizija za biznis, politiku, znanost i duhovnost (Gorin, Rijeka, 2004). Znate ono kad vas odvuče u knjižaru i pozove s police.
Objašnjava zašto vidimo svijet drugačije, kao slijepci koji pipaju slona i jedan kaže da je slon debeli stup (noga), drugi da je savijena cijev (surla), a treći da je kao plahta (uho). Svi su u pravu, ali nitko ne vidi cijelu sliku. Ken objašnjava kako ljudi vide svijet parcijalno i upravo stoga dolazi do neslaganja u svemu, svatko vjeruje da je njegov svjetonazor ispravan i čudi se i ljuti, jer ostali tako to ne vide.

O čemu je riječ? Što mi je pomoglo da prihvatim sve ljude i ne osuđujem njihove stavove makar se ne slagala s njima?

Ken tvrdi da je razvoj svijesti ustvari opadanje narcizma, tj. egocentričnosti (tu se ne misli samo na precjenjivanje sebe, već je ključno podcjenjivanje drugih, a toga ima svuda oko nas, i u nama). Dokle god se tvrdoglavo držimo svojeg mišljenja, ne dozvoljavamo da se svijest širi. Oni ljudi koji su omekšali, dozvolili druge mogućnosti, naglo su krenuli prema «gore».

Ako vam se ne da čitati dalje, evo odmah zaključka:

Svatko je na razini na kojoj jest, jer tamo ima nekog posla – treba nešto naučiti da bi mogao dalje. Ni jedna razina nije bolja ili lošija od druge i svaka je potrebna. Stoga nemamo razloga bilo koga osuđivati što ne misli ili čini kao mi, jer su nam zadaci različiti, a ionako svatko vidi svoj dio slona. Cilj nam je savladati izazove svoje razine i popeti se na sljedeću. Izazovno i uzbudljivo. Ovo razumijevanje nam olakšava posao, ne gubimo energiju na preoblikovanje drugih, već se bavimo sobom i učimo od onih iznad nas.

Ako vam idu na živce oni koji bolje od vas znaju što vi mislite, sole vam pamet i ništa ne razumiju, čitajte dalje.

Sad nastavljam za one radoznale, kako to ustvari funkcionira?

Razvoj same osobne svijesti Wilber prikazuje kroz (za sad) osam razina koje naziva memama i obilježava ih bojama kako bismo ih lakše razlikovali. Na prvi pogled sve izgleda komplicirano, ali nije. Svijest se ne razvija linearno, već spiralno, znači da se na svakoj razini bavimo istim stvarima kao prije, samo u novoj kvaliteti, to nam je poznato, zar ne? Količina ljudi u svakoj memi nije ista i oni su tamo, jer su na tom stupnju razvoja, ne zato što su izabrali. Ono što je meni bilo važno jest da su sve razine potrebne i da nije bolje ili lošije biti na nekoj od njih.

Zašto je svaka razina potrebna?

Zato da bude primjer, inspiracija ljudima koji su na razini ispod nje. Kad bi svi bili na jednoj, ne bi bilo razvoja. Svaki čovjek od rođenja počinje od najniže i odrastanjem prolazi kroz donje. Da bi se mogao razvijati treba oko sebe imati primjere razine iznad i težiti otvoriti se ka tim utjecajima. Ako uspije – hop! Eto ga na sljedećoj. Događa se često da zapne na nekoj, jer mu sebičnost i tvrdoća ne dozvoljavaju da se otvori za novu pa mu je to ustvari životni zadatak, da se njome bavi možda većinu života. Neki uspiju, a neki ne.

Zašto je meni to bilo važno?

Zato da razumijem da je svaka osoba upravo tamo gdje može biti i da ne mogu od nje očekivati da misli drugačije ili da preskače faze. To razumijevanje daje mir, puštamo ljude da idu svojim putem. Jedino svojim primjerom im možemo pokazati kako je gore, kao što oni iznad nas nadahnjuju nas. Zanimljivo je da mi prepoznajemo da su ljudi na razinama koje su niže od nas upravo tamo, ali za one koji su iznad nas možemo osjetiti da ih ne razumijemo, ali ne možemo znati kako je «gore» . Čak ni ne znamo da su gore, već ih na silu guramo u donje razine (koje su nama jedine poznate) i tu dolazi do nerazumijevanja. Zato nas ponekad ljute, smatramo ih slabićima i bez karaktera, a oni su ustvari tu tvrđu fazu u kojoj smo mi već prošli pa im to više nije potrebno.  Ken Wilber kaže da tima gore uglavnom pripisujemo kvalitete onih ispod nas pa su oni gore često očajni, jer ih ljudi ne razumiju, trpaju ih u ladice s klišejima koje su oni odavno prošli. To nam je svima poznato, jer svi imamo nekog dolje koji ne vidi kako je gore. To je također situacija u kojoj drugi bolje od tebe «znaju» što ti misliš i osjećaš, a kad im pokušavaš objasniti, ljute se, jer ih frustrira ono što ne razumiju. Pa onda … blablabla … priča bez kraja i konca.

Također mi je bilo važno da prihvatim sebe iz ranijih razdoblja. Kad se sad sjetim koje sam ideale i stavove imala u adolescenciji pa u tridesetima pa čak i u četrdesetima… prošla sam toliko razina i vidim se u svakoj od njih. To iskustvo nam odbacuje potrebu da drugima sudimo što su nekada davno govorili i kakve su svjetonazore zastupali. Onda su oni bili neki drugi ljudi, jednako kao što smo i mi bili drugačiji.

Kad sve to prenesemo na društvo, znanost, religiju, duhovnost, biznis … stvar postaje složena, ali zanimljiva.
Teorija svega se grafički prikazuje u četiri kvadranta i odnosi se na unutarnje (duhovno i emocionalno) i vanjsko (tijelo) Ja i unutarnje (kultura društva) i vanjsko Mi (tehnologija i razvoj). Ovo je prekompleksna tema za jedan članak, no bitno je da se svaka stvar istovremeno odvija u svim kvadrantima i da nema ni razvoja ni terapije ni ozdravljenja bez duhovnog i psihološkog rada. U mojoj školi radimo na svim razinama.

 Kaže Wilber: «U ovoj Teoriji svega imam jedno glavno pravilo: svatko je u pravu. Specifičnije, svatko – uključujući mene – ima neke važne dijelove istine i sve te dijelove treba uvažavati, poštivati i uključiti u obzirniji, prostorniji i samilosniji zagrljaj zbiljske Teorije svega.»

To ne znači da ćemo samilosno dozvoliti da nas drugi maltretiraju, ali za početak možemo mi prestati gnjaviti njih, jer znamo da smo na različitim «valnim dužinama». Također je bitno pogledati jesmo li zaista integrirali sve iz «donjih» razina ili nam je ostalo još posla. Na to nam ukazuju one stvari koje nam izazovu jaku reakciju – tamo imamo nešto što treba istražiti. Zanimljivo je da svaka mema ima izvrsnost u drugom području pa itekako možemo od svih učiti, jer smo razvojem neke kvalitete putem pogubili.

Na kraju, ipak se družimo uglavnom s ljudima iz svoje meme, njih biramo sami. Obitelj i kolege s posla nisu naš svjesni izbor pa tamo ima sukoba i nerazumijevanja. Idimo mi svojim putem, a oni svojim. Usput ćemo jedni drugima svjedočiti svoju memu (razinu) i učiti jedni od drugih. Podučavamo svojim primjerom pa nek’ od toga uzme tko što hoće. Osim toga, ima dovoljno aktivnosti koje s ljudima iz drugih mema možemo dijeliti bez da se zapetljavamo u svjetonazore: možemo plesati, planinariti, vrtlariti, fino kuhati i slaviti život.

Što vi o tome mislite? Prostor za komentare ispod članka je vaš – podijelite s nama svoje viđenje.

Ako vam je članak bio koristan, podijelite ga da i drugi imaju korist čitajući ga. Ako želite primati još takvih članaka mailom, prijavite se na newsletter listu.