“Razvilo se samopouzdanje, osjećaj osobne snage i moći. To zaključujem iz dva razloga:
prvo, otvaram se ranjivosti,
a drugo, imam više povjerenja u sebe, druge, život… da će mi pomoći u zacjeljivanju novih povreda pa sam spremnija riskirati.
Češće i otvorenije govorim o svojim emocijama i potrebama, češće pokrećem inicijativu za nešto čiji je ishod upitan (dapače, koji može biti neugodan), češće priznajem da sam pogriješila.
Strah i sram su se dovoljno smanjili da više nisam paralizirana i počela sam shvaćati i pomalo uživati u osjećaju (po)kretanja.” – S.