Dodaj u omiljeni sadržajIdem u školicu već dvije godine. Pošla sam iz očaja, okolnosti u tom trenutku, a sad se sa zahvalnošću toga prisjećam. Puno sam osvjestila, radila na sebi da bih sad mogla reći da sam smirena i sretna:) i da imam nove prijateljice i da mi se otvorio jedan novi svijet. Do nedavno sam razmišljala da sam sretnica, da sam privilegirana… što sam dospjela u Nadjinu školicu koja mi je pomogla da se razvijem i upoznam sve te divne žene. Ne, ne… nismo mi nikakve “posebne” žene, niti je ovo “posebna” škola. Mi smo samo duše koje se, nakon bezbroj života koje smo živjele, nalaze točno tamo gdje im je sada mjesto (uključujući Nadju) Do kada? Nebitno. Putujemo… pa ako smo ovdje, znači da je ovo jedna od naših privremenih stanica…