Često čujem ovu rečenicu: “Ne znam što se događa, život mi se raspada.” Najčešće je govore žene koje imaju 40 ili više godina.

Čitam ovih dana o Carlu Gustavu Jungu, kaže da naša duhovna svrha, naš put ima dva razdoblja: prva polovica života i druga polovica života. U prvoj gradimo svoju osobnu moć, svoju snagu, jačamo ego, odnos prema drugima i svijetu oko sebe. Drugoj polovici života je svrha drugačija: gradimo odnos sa sobom i to s onim dijelovima koji su skriveni, u sjeni, integriramo se u cjelovitu osobu. Jung taj proces naziva individuacijom* . To su naši neostvareni skriveni potencijali koji su sada došli na red da se njima bavimo. Ukoliko smo odradili zadatak prve polovice života, vrijeme je za drugu.

Ali … nema preskakanja. U ovom trenutku na vidjelo izlaze zadaci koje smo preskočili, dijelovi koje nismo integrirali u prvoj polovici. I to je u redu. Treba se time pozabaviti i nastaviti dalje. To su uglavnom uvjerenja koja nas koče, koja nam ne daju da raširimo krila i poletimo u drugu fazu. Riječ je o samim temeljima. Ukoliko ti je u podrumu kuće poplava i zidovi su vlažni, možeš slobodno bojati zidove svakog tjedna, ali nema te kozmetike koja može pokriti vlagu dok ne pogledaš u podrum i učiniš nešto. Pita me čitateljica na Facebooku zašto se bavimo roditeljima, a ne krenemo npr. od problema u partnerskom odnosu pa unatrag. Individualno radimo upravo tako, odradimo i jedno i drugo, ali u grupnom radu u Školi osobnog razvoja za žene Novi život Nova Ja i radionicama se bavimo podrumom, (jer su nadgradnje različite). Naša prva uvjerenja, stavove, doživljaj sebe i svijeta dobili smo od roditelja i sve je to dio nas. To je “jezik” kojim govorimo, to su “oči” kojima gledamo sebe, druge, doživljavamo odnose i slično. Tu je ključ. To je put u kvalitetan partnerski odnos.

I Jung to razdoblje naziva “povratak majci”.

Ne znači da ćemo godinama raskopavati te teme, ali ako smo još u simbiotskom odnosu, ako smo zapeli između dvije veze, čeznemo li na vidjelo iznijeti život kojeg skrivamo, a ne usudimo se, ako se gušimo i ne usudimo se,… ne usudimo se… jer… ne smijemo? Nije prikladno? Nije … štogod … to znači da nismo dovršili zadatke prve polovice života i ne možemo dalje, nedostaje nam taj četvrti kotač na automobilu.

U to treba pogledati, učiniti što treba i nastaviti dalje živjeti. Znam ljude koji godinama idu na terapije svaki tjedan. Ukoliko nije riječ o dijagnozi, već osobnom razvoju, vjerujem da to, u stvari,  tim osobama postaje način života. Meni se čini da taj rad treba provoditi u ciklusima: odradiš jedan vremenski period, integriraš prorađeno u svakodnevni život pa malo živiš. Kroz neko će vrijeme na površinu  isplivati nova pitanja pa ulazimo u novi ciklus, proradimo i opet dalje živimo. I tako.

Kriza srednjih godina nije ništa drugo nego kraj prve polovice duhovnog puta, preispitivanje smisla svog života i ulazak u drugu polovicu.  Na tom odmorištu vidimo što smo preskočili, odradimo i idemo dalje. Ljudi misle da im se odjednom nešto dogodilo, raspada im se život. Da je na vrijeme odrađeno, imali bismo alate da u drugu polovicu elegantno skliznemo, ali ako nismo … ne sad ući u krivnju, tako je kako je. Nadoknadimo i idemo dalje.

Neki to “rješavaju” kupnjom crvenog kabrioleta, mladim ljubavnicama i ljubavnicima, forsiranjem sportova preko granica tijela, jer vjeruju da je samo tijelo veza s vitalnošću i životom. No život je zastao negdje drugdje. Kad euforija splasne i mladi odu, ostanete sami s istim pitanjima. Ukoliko nismo dovršili separaciju od roditelja (emotivnu) i ako smo taj simbiotski uteg prenijeli u brak, ne stojimo kao odrasla samostalna osoba u odnosu, već i dalje očekujemo da “mama” ili “tata” čine za nas: da se prilagode, promijene, da ne uznemiruju. Oni bi trebali sve to činiti da mi možemo i dalje biti u miru uljuljkani i “mrtvi”.

“Tako je dosadan” – sve češće čujem od žena čiji su muževi tu tranziciju u drugu polovicu života odlučili izbjeći odustajenjem od pravog života i čistim vegetiranjem. “Neuredan je, vuče se po kući, hoda u potkošulji. Nikud ne želi ići, sve mu ide na živce. Nema nježnosti, nema seksa, nema zagrljaja. Ništa ne čita, ne zanima ga ništa osim TV-a. Tupo mijenja programe i ništa ne gleda… i tako dalje.”

Slično je i s druge strane. Serije, kolači, ogovaranje.

To pitanje: Živjeti ili “umrijeti”, ostati s “mrtvacem” ili otići? – pitanje je koje muči mnoge žene. Meni dolaze žene koje žele živjeti punim plućima, koje se hvataju u koštac s “repovima” i koje daju sve od sebe da si pomognu.

Još je jedno pitanje često: Što ako se promijenim radom na sebi, a on ne učini ništa na svom razvoju pa se rastanemo?
Promjena će svakako biti, jer ne može biti drugačije. Hoćete li upravljati svojim promjenama ili ćete ih izbjegavati i čekati da se sve samo raspadne – vaša je odluka. To čekanje i raspadanje može trajati godinama. Često čujem: “E da sam barem ranije …” . Najproduktivnije godine prođu s glavom u pijesku. Upravljanje promjenom znači da činite što je dobro za vas pa se možda pokrene i iscijeli odnos s partnerom. Ako ne, barem znate kako stvari stoje. Na vrijeme.

Izbor je vaš.

Spasiti sebe, spasiti brak, izaći iz braka. Moguće je. Bez prvog nema ni drugog ni trećeg. Važno je da odluku donesete iz svoje snage, a ne iz svoje slabosti.

Prilika za iskorak: vikend intenziv Nakon prekida – skok! u novi život

Primamo prijave.

 

Ako trenutno “pitanje” nije samo partnerski odnos, već i odnos sa životom, praznina, besmisao, kao da nedostaje ono nešto, uključite se u program osnaživanja, oporavka, povratka sebi, kako god ga nazvali:

Škola osobnog razvoja za žene Novi život – Nova Jaupisi su u tijeku.

 

PIŠI ili NAZOVI

Što ti sada treba?

Ponekad nam je jedan razgovor dovoljan da se razjasne nedoumice. Nekada jedno moje pitanje otvori novi put. Ponekad treba temeljito proraditi neke teme. Nekad je dobro uključiti se u grupni rad i u novom društvu ojačati temelje. A nekad sam uz vas u direktnim kontaktu iz tjedna u tjedan. Ne trebamo same kroz to.

PIŠI ili NAZOVI
_____________________________

* Individuacija – C.G. Jung tim pojmom označava postajanje integriranje ličnosti (drugi dio života), a taj isti pojam Margaret Mahler koristi za fazu razvoja djeteta kojom se završava separacija, najčešće oko 2.godine života. Mnogi od nas tu fazu nisu nikad dovršili, još uvijek smo zapeli u simbiotskoj fazi.

Izvor fotografije: tumblr_mlwsfrPxLX1r15yd3o1_500

 

Powered by Facebook Comments