Žene i osjećaj manje vrijednosti

Nadja Skazlić – autorica je certificirana praktičarka tjelesno orjentirane integrativne terapije, sistemska konstelatorica, autorica škole osobnog razvoja za žene Novi život – Nova Ja, vodi brojne retreate i radionice, a sve o njoj, uz puno korisnih blogova možete naći na www.nadja.hr . Kontaktirati je možete na nadja@nadja.hr

 

Zašto žene imaju osjećaj manje vrijednosti iako istraživanja pokazuju da su prosječno obrazovanije i bolje pripremljene za život?

Ukratko, žene imaju osjećaj manje vrijednosti jer:

  • Od rođenja dobivamo poruke društva da je muškarac vrjedniji, a mi manje vrijedne.
  • Tretiraju nas kao gluplje i nesposobnije pa vremenom i same vjerujemo u to.
  • Trošimo mnogo energije na dokazivanje onog što se muškarcu podrazumijeva, ne shvaćaju nas ozbiljno.
  • Kvalitete ženskog principa se smatraju manje vrijednima.
  • Muškarac je mjerilo ženina uspjeha.
  • Besplatan rad u obitelji i jeftin rad na tržištu rada zorno govore da smo manje vrijedne.
  • Strah od isključenja iz društva – podržavamo patrijarhat da ne bismo bile isključene, pogotovo u malim sredinama.
  • Strah od fizičkog nasilja.
  • Drže nas u šaci uvjerenjem da nismo dovoljne.

 

A sad idemo u detalje. Zašto žene imaju osjećaj manje vrijednosti?

Zato što su postavljene nisko u sustavu vrijednosti patrijarhalnog društva. Ako te se tretira kao da manje vrijediš, osjećaš se tako i ponašaš se tako. Primjećujete da su ove rečenice napisane u pasivu: «postavljene su», «tretirane su». Ne može ni biti drugačije u trenutnom poretku stvari. No, stvari se mijenjaju. Mijenjaju se istovremeno i na bolje i na lošije.

Kako nastaje osjećaj sebe? Kako se oblikuje samosvijest, stav o sebi? Novorođenče nije svjesno sebe, ono stiče prve utiske o sebi prema reakcijama okoline. Ako nam okolina zrcali da smo vrijedni, da je krasno što postojimo, da ih usrećujemo svojim bivanjem, da je vrijedno to što činimo i učimo te nas tretira s poštovanjem i jednako kao druge ljude, već kao sasvim mala djeca stičemo o sebi takvo mišljenje. Ako nas okolina podučava da smo vrijedniji i važniji od drugih, da smo centar svijeta, tako se osjećamo. Ako nam okolina zrcali da smo manje vrijedni, to prihvaćamo, jer drugačije ne znamo. Ti stavovi ne moraju biti izrečeni, dijete uči kopiranjem. To učenje je ključ samopoštovanja ili samoNEpoštovanja.

Kad sam polaznicima mog retreata za parove rekla koja je tema članka kojeg pišem za portal zeneinovac.com , odmah je palo mnogo primjera kako okolina u našem društvu drugačije tretira dječake i djevojčice dok odrastaju. Na primjer:
Baka unuci: «Jesi, ti si baki pametna, a je, je .. znaš sve sama pa samo ti znaj.»

Baka unuku: » Ajme što si ti dušo baki pametan, ti ćeš biti velik čovjek.»

Njemu je baka punila samopouzdanje, a njoj poslala poruku da je znanje i pamet nešto što za djevojku nije najbolje, čak je neprikladno, prkosno, znak kršenja prirodnog poretka. Baka ne izriče eksplicitno, ali svojim stavom pokazuje da ne odobrava njenu pamet.
Također: «Što ćeš ti na pravu, ionako ćeš ostati odmah trudna» ( nap.: među najboljim je studenticama).

Svi poznajemo klišeje, primjere o ljepoti kćeri i pameti sinova. Znamo da se sinove potiče da budu avanturisti, slobodna duha, istraživači, a kćerima se takvo ponašanje smatra neprikladnim i tako dalje.

Od prvoga dana, od samoga rođenja pa i prije, uronjeni smo u izrečene i neizrečene stavove da su muškarci bolji, važniji, sposobniji od žena. Čak i u onim obiteljima gdje se poštuje žene, djevojčice i djevojke se s mnogo energije bore s utjecajima društva gdje su na svakom koraku i na svakom mjestu uspjeh, čast, poštovanje, ponos, uvažavanje i slične kategorije dostupniji muškarcima. Žene se za to moraju više boriti, imati bolje rezultate, moraju dokazivati da je to tako, a muškarcima to pripada po rođenju, «rodija se sin, rodilo se dite». Ovo su generalizacije koje su po samoj svojoj prirodi netočne i pretjerane, ali nisu daleko od istine.

Žene bez ikakvog razloga teže dopiru do položaja koji im omogućuju jednake prihode i mogućnosti. U svakom području gdje ima više novca, pretežno su muškarci. U svakom području gdje ima više besplatnog ili jeftinog rada, pretežno su žene. Velik novac se vrti u područjima muških «igračaka»: sport, ratovi, prostitucija, droge, natjecanja.

Time ne govorim da su muškarci direktno krivi ili odgovorni za to, ali sudjeluju u toj igri, većinom ne znajući kako stvari stvarno stoje.

Svako područje života ističe muškarce, a žene su  gotovo nevidljive. U Zagrebu je samo 1.1% ulica nazvano po ženama, u ostalim gradovima i mjestima je situacija još lošija. Većina ljudi na položajima je muškog spola, povijest pišu muškarci pa u školama učimo samo dio povijesti koji je u skladu s njihovim sustavom vrijednosti, o ratovima, osvajanjima, političkim borbama. Žene kao da nisu postojale u prošlosti.

Odasvud poruke:

Nevažne ste.
Nevidljive ste.
Ne postojite.

Na žene se obrati pažnja samo ako ne ispunjavaju svoje dužnosti, ako se otimaju kontroli. Ako ne rađaju nove igračke: vojnike, potrošače i porezne obveznike koji bi te igre trebali plaćati. Ako odbijaju besplatno raditi ili traže novac za svoj rad.

Neću nabrajati sve činjenice koje to dokazuju, besmisleno je to stalno ponavljati. Većina žena to jako dobro zna i osjeća na svojoj koži, većina muškaraca ne može to ni znati. Može pokušati razumijeti, ali ne može stvarno znati. Upravo zbog toga što skoro svi muškarci i skoro sve žene poznaju samo iskustvo svoga spola i roda, nemoguće je spoznati kako stvari objektivno stoje, svatko na te razlike gleda kroz filter svojih iskustava, obrazovanja, utjecaja okoline, kroz «oči» koje su od drugih oblikovane.

Rijetki su ljudi koji imaju oba iskustva i kao žene i kao muškarci. Jedna od tih osoba je Paula Stone Williams, nekad muškarac, a danas žena. Toplo preporučam da više puta pogledate njezin TEDx govor I’ve lived as a man & a woman — here’s what I learned | Dr. Paula Stone Williams | TEDxMileHigh (poveznica na govor je na kraju teksta)

u kojem opisuje primjere u kojima kao žena doživljava brojna poniženja i poteškoće koje kao muškarac nikada nije doživio. Kao žena troši tri do četiri puta više energije da dokaže nešto što kao muškarac nije trebao dokazivati, već se podrazumijevalo i s poštovanjem prihvaćalo. Žene nisu shvaćene ozbiljno.

To vidimo i osjećamo na svojim leđima svaki dan. Često se događa da se samopouzdan muškarac postavlja «iznad» žene i tumači joj čak znanja u kojima je ona stručnija od njega. To se naziva mansplaining. Kao što Paula kaže, «što te više tretiraju kao da ne znaš o čemu govoriš, to se više počinješ preispitivati znaš li uopće to o čemu govoriš.” Tu se produbljava negativna spirala samopouzdanja, padaš u svojim očima sve niže i niže.

Zašto to dopuštamo?
Zato što smo svi, i muškarci i žene do odraslosti već toliko indoktrinirani da ni ne primjećujemo na koje je načine patrijarhat toksično ušao u svaku našu poru. Ako niste sigurni je li to tako, u tipičnim primjerima zamijenite uloge muškarca i žene pa će biti jasno kolika je neravnopravnost i nepravednost.

 

Patrijarhat – neravnoteža sistema

 

U patrijarhatu postoje različita mjerila, muškarac se procjenjuje prema postignućima (materijalni, financijski, sportski uspjeh i sl.), a žena se procjenjuje prema muškarcu kojeg ima za partnera. Kao žena možeš biti direktorica svemira, ali ako nemaš partnera, patrijarhatu si nevrijedna. Muškarac je za ženu mjerilo stvari, mjerna jedinica za uspjeh. Jasno je zašto se žene žele udati skoro pod svaku cijenu, žele svoje mjesto u društvu u kojem ga je teško drugačije zaslužiti. Kako ne imati osjećaj manje vrijednosti? Čudo stvaraju roditelji koji uspijevaju odgojiti samopouzdane kćeri unatoč društvu u kojem živimo.

Patrijarhat je mogo složeniji i toksičniji nego što to uopće možemo pojmiti. On nije samo odraz prednosti muškaraca (iako je i njima štetan), već je riječ o neravnoteži odnosa na svim razinama i u svim područjima. Riječ je o poremećenom sustavu vrijednosti.

Da bi neki sustav bio stabilan, svaki njegov član treba imati pravo pripadati i imati svoje mjesto. Ne neko tuđe mjesto, već svoje. To lako prepoznajemo u obiteljima: ako je svatko na svom mjestu, obitelj je stabilna. Ako su roditelji u skladnom odnosu, djeca su zadovoljna, opuštena, mogu biti djeca. Ako je roditelj np. na mjestu djeteta, a dijete na mjestu roditelja, svi su uznemireni, nervozni, ne mogu se opustiti u svojoj ulozi, sistem nije u ravnoteži. Upravo zato volim konstelacijski rad, jer uvođenjem sistema u ravnotežu stvaramo sklad gdje je svatko na svom prirodnom mjestu.

Na isti način funkcioniraju i ostali sistemi: pojedinac sa svojim unutarnjim aspektima, društvo u cjelini, radni kolektivi, šire obitelji, sela, gradovi, grupe, razne zajednice.

Da bi društvo bilo u ravnoteži i skladu, sve njegove kvalitete trebaju biti priznate i na svom mjestu. No što se događa u patrijarhalnom društvu? Kvalitete muškog principa su precijenjene, a kvalitete ženskog principa podcjenjene. One bi trebale stajati rame uz rame, bok uz bok, jer su sve potrebne i jednakopravne. Budući da muškarci vladaju svijetom, vide svijet kroz svoj sustav vrijednosti, sve ono što ne razumiju ili ne osjećaju proglašavaju nepostojećim, nebitnim ili pogrešnim.

Time se odriču i svojih unutarnjih dijelova, jer smo svi mi od predaka dobili i «muške» i «ženske» kvalitete, ali se zbog straha od isključenja iz zajednice odriču vještina, sposobnosti i potencijala intuicije, suosjećajnosti, kreativnosti, senzitivnosti, mekoće, povezivanja i ostalih kvaliteta koja se pripisuju ženama te ih ujedno umanjuju, proglašavaju nepoželjnima i problematičnima.

Sami muškarci ne vide da upravo zbog tih ženskih kvaliteta žene svojim besplatnim radom u obitelji i zajednici (pri tome ne govorim samo o kućanskim poslovima, već i o još dva velika radna mjesta, a to su organizacija logistike obitelji i emocionalni rad u obitelji) omogućavaju njima stjecanje prednosti, jer imaju više vremena i energije za građenje karijere i ostvarenje svoje pozicije u društvu.

Organizacija logistike obitelji je nevidljiv besplatni rad. Pri tom ne mislim na odrađivanje tih poslova, već na organizaciju, brigu o njima. Tko organizira obitelj za putovanje? Tko brine o terminima odlaska liječniku, kemijskoj čistionici, tehničkom pregledu, majstorima, roditeljskim sastancima, nabavci namirnica, odjeće, novih tenisica, školskog pribora, organizaciji vanškolskih aktivnosti, popravku perilice, odlasku kod veterinara, planiranju vrta, domaćim zadaćama, plaćanju računa, dječjim rođendanima, svim ostalim rođendanima, godišnjicama, čestitkama, brizi o roditeljima, odlasku u kazalište, instrukcijama, higijeni i čistoći … nastavite niz svojim idejama.
U mlađim obiteljima ili kod umirovljenika koji imaju više slobodnog vremena, to je možda bolje raspoređeno, ali to su iznimke. Većinu tog posla u većini obitelji vode žene. Taj je posao nevidljiv i njihovim patnerima nepostojeći, ali ga istovremeno podrazumijevaju: «Pa nisi mi rekla da to napravim» – pogledajte strip na tu temu (poveznica na strip je na kraju teksta). Dok sjede pred televizorom, on zaista gleda film ili utakmicu, ona kao gleda, ali često planira. Tu se troši mnogo energije, vremena i snage svaki dan. Taj nam se rad ne priznaje i kroz to nepriznavanje dobivamo jasnu poruku da smo nevažne i bezvrijedne, da smo ropkinje koje samim svojim postojanjem to trebaju činiti, trebaju činiti to što kao ne postoji. To što se ne vidi dok činimo, ali se jako dobro vidi ako ne činimo. I tada smo krive. Kako u tome osjećati samopoštovanje kad nemamo poštovanje?

“Moja supruga uvijek pakira SVOJ kofer kad se spremamo na godišnji odmor, meni jedan posao manje. Ona je sjajna. Tako sam sretan” – Paul, otac četvero djece
(izvor: Man Who Has It All – satirična stranica koja zamjenom uloga pokazuje kako bi društvo tretiralo muškarca kad bi ga tretiralo kao što tretira ženu – pokazuje  apsurdnost patrijarhata)

 

Emocionalni rad – većinom su žene te koje brinu o emocionalnom stanju članova obitelji. To je ogroman i težak posao. Nama kao ide lakše, jer smo za njega educiranije, od malih nogu nas u njega usmjeravaju, stalno čitamo, učimo, tražimo savjete od prijateljica, majki, interneta, knjiga. Većina muškaraca ni ne zna da to područje postoji, a kamo li što bi s tim. To vrijeme koje mi na to koristimo svaki dan i umaramo se time, njima je slobodno. Te kvalitete se proglašavaju nepostojećima ili nepotrebnima, te se vještine i znanja ignoriraju, omalovažavaju, često ismijavaju. Oni rijetko idu na terapije, radionice, predavanja. Žene su, ne samo za to kao odgovorne, već se iscrpljuju dokazujući koliko je to sve važno, iscrpljuju se trudeći se održati sustav zdravim. U tome također čine brojne pogreške, jer nije prirodno gledati sustav samo s jedne točke gledišta, samo kroz ženski princip, potrebno je vidjeti ga i kroz muški princip.

 

Na braniku

Unatoč tomu, mnoge žene brane tu organizaciju obitelji i ne dopuštaju da muškarac nosi svoj dio odgovornosti. To ne samo da im omogućava kontrolu, već ih čini neophodnima. Kad ne bi bile potrebne, možda bi bile odbačene, toliki je utjelovljen strah da imamo svoje mjesto samo kao funkcije, da bi nas odbacili kad bismo postale beskorisne. Stoga same pronalazimo poslove i načine da donosioci odluka, vladari naših života o nama budu ovisni. To pogotovo vidimo kod žena koje nisu zaposlene, koje su financijski i egzistencijalno ovisne o svojim partnerima. Ako ste odrastale u takvom okruženju, svakog ste dana gledajući svoju majku primale neverbalne poruke da su žene funkcije, sluškinje, ropkinje, da je muškarac vladar njenog života. Kako imati o sebi bitno bolje mišljenje? Iako ga obrazovanjem mijenjamo, duboko u nama i dalje kucaju preplašena srca naših majki.

Također ljuta srca naših majki. Žene tisućljećima nose previše i stoga su ljute. U konstelacijskom radu često nailazimo na dominantne ženske linije, generacije žena koje su morale nositi i svoj teret i teret partnera, jer su muškarci u toj obitelji bili slabi ili ih zbog ratova, odlaska na brod ili pečalbu nije ni bilo. Došli bi povremeno, napravili novo dijete i ostavili je samu s djecom, poljem, životinjama, njegovim i njezinim roditeljima, rigidnim zahtjevima društva. Te su snažne žene zaslužne da je obitelj opstala, ali također nose ogromnu količinu ljutnje i zamjeranja. Današnje mlade žene vide svoje pretkinje i njihove teške živote, mnoge odbijaju živjeti sličnu sudbinu. Obrazuju se, ne žele mnogo djece ili uopće ne žele obiteljski život. Uspostavljaju ravnotežu. Svojim izborom životnog stila protestiraju. Osvećuju svoje majke i bake. Žive svoje Neću, svoje Ne dam i svoje Dosta.

 

Zašto žene brane patrijarhat – sukob svjetonazora

 

Žene iz rigidnog patrijarhalnog svijeta vladavinu muškaraca doživljavaju kao sigurnost, a ženu slobodnog duha vide kao prijetnju koja narušava sigurnu strukturu patrijarhata u kojem imaju svoje (iako neravnopravno) mjesto. Nisu svjesne cijene koju za to plaćaju, odnosno, radosno je plaćaju u zamjenu za osjećaj sigurnosti. To je njihov izbor i imaju pravo na to. Ostale plaćaju cijenu slobode određenim stupnjem nesigurnosti, ali pristaju na to, jer im je autonomija važna. Sve bi bilo u redu kad bi svjetovi bili razdvojeni, kad ne bi bilo posezanja u «drugi svijet».
Razlika između «slobodnih» i kćeri patrijarhata je to što je slobodnima svejedno kako će kćer patrijarhata urediti svoj život (ako nitko zbog toga ne strada) i ako njih ne sili da žive po njenim standardima. Njoj nije svejedno kako će «slobodne» živjeti, jer ne dopušta alternativu, sloboda joj izaziva podsvjesni strah da će, ako se patrijarhat uruši, izgubiti sigurnost koju patrijarhat donosi. Stoga se negativni osjećaji projiciraju na slobodne, one su krive što pokazuju da se može drugačije. Ovo je pojednostavljena generalizacija i vjerojatno ima mnogo varijacija. Također, često je nesvjesna.

 

Žena ženi vuk (ne vučica, već vuk)

 

Mnoge žene imaju iluziju da su se otrgle iz tog svjetonazora, ali i dalje sudjeluju u natjecanjima, gaze sve oko sebe, podmeću, igraju prljave igre. Ne surađuju sa ženama, ne cijene žene, ne povezuju se, ne potiču jedna drugu. Ponašaju se kao da se bore za mrvice pod stolom kojih nema dovoljno za sve. Taj osjećaj da nema dovoljno, osjećaj okomite hijerarhije u kojoj tražimo prihvaćanje samoga vrha, a ne osjećaj vodoravnog polja mogućnosti u kojem smo svi dobro došli, to je kvaliteta patrijarhata. Iz te vertikale izlazi iskustvo «Žena je ženi vuk», iz horizontalne suradnje izlaze odnosi podrške, mentorstva, zajedničkih poslova i projekata. Žene se prirodno ne organiziraju u hijerarhije, već u krugove. Žive ciklički, a ne linearno, čak i vrijeme doživljavaju drugačije. U krugu su jednake. To nosi odgovornost.

Odgovornost vlastite autonomije izgleda zastrašujuće dok se za nju nema kapaciteta. Kad ga se stekne, odgovornost postaje sloboda.

Tada srećeš slobodne ljude koji te dalje osnažuju i podržavaju, a život postaje manje predvidljiv, ali raskošan i bogat.

 

Stalno slušam iskustva žena koje su napadnute od drugih žena. Sretna sam da smo u našoj školi osobnog razvoja za žene uspjele stvoriti zdravu zajednicu u kojoj svaka ima svoje mjesto, poštovanje, podršku, dovoljno prostora za zdrav ritam autonomije i pripadanja.

 

Privilegije i strah

Sami muškarci ne moraju mnogo činiti za održanje patrijarhalnog sustava, jer žene sljedbenice to čine za njih. Njima je dovoljno uživati u svojim privilegijama. Čak i oni koji poštuju žene ne znaju kolike privilegije imaju. Paula je to lijepo rekla:

 

«Ne mogu izbrojati koliko put sam rekla Cathy, svojoj bivšoj ženi: »Tako mi je žao!» Jednostavno nisam znao što nisam znao.
Nema načina da visokoobrazovan bijeli muškarac razumije koliko je kultura prilagođena u njegovu korist. Nema načina da to razumije, jer je taj način sve što je ikada znao i što će ikada znati. I suprotno, nema načina da žena ikada razumije potpun značaj toga, jer je bivanje ženom sve što ona zna. Može imati nagovještaj toga kad radi dvostruko više za upola manje, ali nema ideju koliko je njoj teže nego tipu u Brooks Brother sakou u uredu preko puta. Ja znam! Ja sam bio taj tip. I mislio sam da sam jedan od dobrih dečkiju, osjetljivih na žene, smatrajući ih ravnopravnima.»

 

Ako ne znate da postoje privilegije u društvu, ovaj video pokazuje kako smo ih nesvjesni. Zanemarite neke nespretnosti u jeziku i stavu naratora, pogledajte vizualno neravnopravnost početne točke s koje krećemo u život:
https://www.youtube.com/watch?v=7im330R4d-Q
Ovdje se ne spominju rodne razlike, no slobodno dodajte na sve viđeno još i njih.

 

Što održava cijeli taj sustav živim? Strah.

Žene se boje da će ostati bez zaštite patrijarhata, muškarci se boje da će izgubiti svoju dominaciju i lakoću življenja.

Ako smo stvarno slabe, nevažne, loše, nesposobne, nerazumne, histerične… čemu sve to? Zašto je sretna, snažna i moćna žena neprihvatljiva? Zato što cijeli sustav pogodnosti leži na njenom besplatnom radu. Ona radi na poslu, obavlja kućanske poslove, brine o obitelji, organizira logistiku obitelji, brine o emocionalnom stanju obitelji, brine o široj obitelji, volontira u zajednici, a od svega navedenog je plaćena samo na poslu i to uglavnom premalo. I što je još važnije, ne ostaje joj vremena da primijeti da je to sve pogrešno.

Dobrovoljno u tom sudjelujemo i dobrovoljno ostajemo. Drže nas u šaci uvjerenjem da nismo dovoljno. Nismo dovoljno lijepe, dovoljno mlade, dovoljno poslušne, dovoljno krotke, dovoljno štogod. Imamo premalo djece ili previše djece, ako radimo, zašto radimo, ako ne radimo, zašto ne radimo, ako radimo nismo dobre majke, ako smo dobre majke, nismo dobre radnice. Nema dobrog načina koji bi ugodio sustavu, osim da šutimo i radimo što se od nas traži.

Možda mislite da pretjerujem? Još niste bile u toj situaciji pa vam se čini da ne postoji? Tamo gdje vlada strah, vladaju drugačija pravila. Sigurnost i pripadanje su sile za koje ćemo sve učiniti. Pristati na loše odnose, na umanjivanje sebe, na osjećaj nedovoljnosti, sve samo da smo sigurne i da nismo isključene iz zajednice. Isključenja znaju biti brutalna pa je potrebna velika količina hrabrosti živjeti svoju autentičnost. No tko jednom doživi svoju autentičnost, ne može se više vratiti u lažnost.

 

To buđenje otežava činjenica da smo fizički slabije i da se većina nasilja nad ženama događa u obitelji i to od poznatih osoba, uglavnom od muškaraca, najčešće od partnera. “Pravobraniteljica upozorava kako su žene i dalje, u velikoj većini, žrtve nasilja u obitelji.

Lani je zbog toga prekršajno prijavljeno više od 10 tisuća osoba, 78 posto muškaraca i 22 posto žena. Od ukupnog broja počinitelja kaznenog djela nasilja među bliskim osobama, muškaraca je 91 posto, a žena 9 posto, među žrtvama 75 posto su žene, 25 posto muškarci. (izvor: HINA)”.

To je tako u većini zemalja svijeta, ali globalni pokreti #metoo i kod nas #spasime donose promjene pa ti novoosvješteni muškarci koji nisu bili svjesni privilegija sami podržavaju novi feminizam, tj. ravnopravnost mogućnosti. Još uvijek se u našem društvu među običnim ljudima feminizmom pogrešno naziva borba protiv muškaraca, što je besmisleno, jer to ne donosi pomak, već novu neravnotežu. Vidim feminizam kao pokret jednakih mogućnosti i sve češće čujem muškarce koji se izjašnjavaju feministima.

 

Paula je učeći o bivanju ženom pitala svoju prijateljicu Jenn:

“Što žene traže u muškarcu?“ Rekla je, “Žene traže muškarca koji će poštovati njenu jedinstvenost, koji će shvatiti da naše darovitosti nisu manje ni slabije, već drugačije, ustvari sveobuhvatnije i suštinskije.“

Sad, naravno da postoje muškarci koji poštuju žene, mnogo njih, kao moj prijatelj i kolega svećenik (Paula je ranije bila svećenik), želim da znate da ste mnogo sposobnije nego što mislite, mnogo ste moćnije nego što znate i odražavate najbolje od onog što znači biti potpuno ljudskim. A vi, dečki koji se sada osjećate više nego malo neugodno – razumijem vas. Nikad nisam mislila da sam (kao muškarac) imala privilegije, ali jesam. I vi ih imate.

Što možete učiniti? Možete nam vjerovati kad vam kažemo da možda imamo jednakost, ali da nemamo pravednost. Tu nije riječ o ravnopravnoj igri, niti je ikada bilo. Možete biti dio rješenja tako da nas podignete na jednak položaj, imate tu moć.“

Na to bismo mogli reći da opet od njih tražimo priznanje, ali da, trebamo ga. Svi smo mi stvoreni 50% od muškarca i 50% od žene i negiranje muškarca ujedno negira i naš unutarnji muški dio, naš muški princip. Svi trebamo i jedno i drugo, imamo u sebi oboje i dokle god poričemo jedan od ta dva principa i preuveličavamo drugog, nećemo imati unutarnji mir i sklad. Samim tim ni vanjski.

 

Ostali razlozi osjećaja manje vrijednosti

 

  • “Poštujem muškarce, žene mrzim” – ako je majka bila dominantna ili slaba ili zlostavljala kćer ili je otac imao bliskiji odnos sa kćeri nego sa suprugom
  • Lojalnost majci i njenom teškom životu: “Majko, neću biti uspješnija i sretnija od tebe, noseći tvoj teret odajem poštovanje.” (Sabotira sama sebe, to je pogrešan način)
  • Slomljena volja nerealnim očekivanjima roditelja i nemogućnošću kćeri da ispuni ta očekivanja. To stvara prefekcionizam, dovodi do pregaranja i/ili do odustajanja: “Ionako te ne mogu zadovoljiti, nikad nije dovoljno dobro, nisam vrijedna, ne uspijevam.”
  • Rano odrastanje preuzimanjem uloga odraslih, umorna od uloga.
  • Same preuzimaju terete koje nitko ne želi nositi, mada nitko to od njih ne traži. Umorne od toga, osjećaju se nesposobne.
  • itd

———————

 

Ukratko, žene imaju osjećaj manje vrijednosti jer:

 

Od rođenja dobivamo poruke društva da je muškarac vrijedniji, a mi manje vrijedne.

Tretiraju nas kao gluplje i nesposobnije pa vremenom i same vjerujemo u to.

Trošimo mnogo energije na dokazivanje onog što se muškarcu podrazumijeva, ne shvaćaju nas ozbiljno.

Kvalitete ženskog principa se smatraju manje vrijednima.

Muškarac je mjerilo ženina uspjeha.

Besplatan rad u obitelji  i jeftin rad na tržištu rada zorno govore da smo manje vrijedne.

Strah od isključenja iz društva – podržavamo patrijarhat da ne bismo bile isključene, pogotovo u malim sredinama.

Strah od fizičkog nasilja.

Drže nas u šaci uvjerenjem da nismo dovoljno.

 

Zašto je važno sve to znati i razumijeti?

Zato da znamo koliki je utjecaj vanjskog na nas i da nije sve do nas. Koliko su snažne sile koje su nas oblikovale i da nismo krive. Što ne znači da na to sve trebamo pristati, već ih u svom životu raskrinkavati i svaki put kad primijetimo u sebi da se umanjujemo, imamo pravo odabrati drugačije.

 

Što činiti?

  • Govoriti javno o svojim negativnim iskustvima, osvještavati društvo kako stvari stoje.
    Kad smo na retreatu za žene na Cresu radile društvene konstelacije za iscjeljenje rascjepa između žena i muškaraca u Hrvatskoj, jasno je bilo viđeno da se promjena događa tek kad žene počnu javno govoriti o svojim iskustvima, bolima, povredama, traumama. U tom trenutku muškarcima “pada sjena s očiju”, ne vide nas samo kao lutke, funkcije ili izvor problema, već počnu naslućivati duboku neravnopravnost i nejednakost i pokazuju poštovanje prema toj patnji.  (i to predstavnik mladih muškaraca, a predstavnik starijih nije mogao shvatiti u čemu je problem kad on nju voli i sve plaća), dakle govoriti o traumama. Nakon toga se otvorilo, vidjeli su se i čuli međusobno, uz mnogo poštovanja, klanjanja (simboličnog izražavanja poštovanja) i uz dosta suza i ganuća. Spontano su se jedni drugima klanjali, jer su žene prepoznale boli i patnju muškaraca, ali su to mogle vidjeti tek nakon što je njihova patnja priznata. Trauma ima svoju dinamiku, mora se poštovati. Patrijarhat je trauma. Trauma civilizacije, društva.
    To međusobno klanjanje i uvažavanje je trajalo dugo, oslobodilo je mnoštvo emocija, tuge, suosjećanja i osvijestilo duboku nepravednost i nesretnost patrijarhata, ali i veličinu svih tih muškaraca i žena koji su unatoč tomu ipak iznijeli svoje obitelji dalje. Jedna je polaznica kasnije svjedočila da je ta konstelacija spasila njen brak.
  • Pokreti PrekinimoŠutnju, SpasiMe, MeToo, Pravda za djevojčice
  • Povezivati se i organizirati alternativne servise i platforme, npr.
    Nismo Same (pomoć ženama oboljelim od raka)
    One nastupaju 50+ – platforma za žene starije od 50 godina
  • Ne preuzimati terete koji nisu naši
  • Educirati se u školama osobnog razvoja, raditi na vlastitom osnaživanju
  • Iscjeljivati povrede, poniženja, nepravde
  • Brinuti o sebi
  •  Napad izaziva protunapad pa ne bi trebao biti glavni pristup, već birati drugačije, imati pravo na svoje Ne i svoje Da.
  • Osvještavati neravnopravnost i ne pristajati na nju, ne «gutati» i šutjeti
  • Odgajati svoju djecu ravnopravno
  • Pozvati muškarce da se oni pokrenu, da preslože prioritete u društvu, da u svojim redovima mijenjaju stvari i zajedno s nama izgrade novi svijet, gdje će njihove majke, sestre, partnerice, kćeri, prijateljice i kolegice biti sigurne, poštovane, opuštene i sretne.

 

 

Poveznice:

Škola osobnog razvoja za žene Novi život Nova Ja

Mansplaining

Video o privilegijama
TEDx govor I’ve lived as a man & a woman — here’s what I learned | Dr. Paula Stone Williams | TEDxMileHigh

 

Transkript TEDx govora Paule Stone Williams

Svi programi Nova Ja

Nadja Skazlić

Tekst je dopunjen i ponešto se razlikuje od originala. Bit će vremenom dopunjavan i unaprijeđivan. Original je napisan kao doprinos autorice pokretanju portala Žene i novac te je prvi put objavljen na portalu ovdje:
Žene i novac

Prepoznaješ li se u tekstu? U čemu, od navedenog, uspjevaš biti svoja? Sa čime se teško nosiš? – slobodno komentiraj.

 

________________
foto: Unsplash

Powered by Facebook Comments