Promatram ovih dana izvanrednu mladu ženu koja po cijeli dan radi na ostvarenju svojih snova, hrabro gura dalje, ali ne želi pomoć. Ni primiti, a kamo li tražiti. Naravno da sam prepoznala sebe iz kasnih dvadesetih. Sad mi je žao. Stvarno nije potrebno tako se mučiti. Realnost vremena je da ga nemamo dovoljno u tim razdobljima i realno je da bez pomoći drugih ne možemo sve, crpimo svoju esencijalnu snagu koja je ograničena. Razbacujemo svoje resurse.
To je oholo i neodgovorno prema sebi. U podlozi je uvjerenje da nismo vrijedni i ni pod koju cijenu ne smijemo opet doživjeti odbijanje. Stoga poričemo potrebu. “Ja sve mogu sama, meni nitko ne treba. ”

Događa li vam se to i u vezi? Nakon prekida? Ima li ljudi koji bi rado bili uz vas, ali im ne dopuštate?

Također, vjerojatno će se dogoditi da će vas razočarati netko blizak od koga očekujete podršku, no to je tako. Neki nas ljudi jednostavno ne vole i to se vidi onda kad nama nešto zatreba, kad bi mogli biti tu za nas. A nisu.

Neki će biti uz vas, jer će se osjećati bolje pored vas jadnih pa će im kasnije smetati to što se oporavljate i ide vam dobro.
I to se događa i to je ljudski. Sve je to u redu. Tako polako otpadaju oni s kojima nemate što razmjenjivati. Odnos podrazumijeva razmjenu. Ako ništa ne dobivate, već samo dajete – što će vam to? Oslobodite prostor za one koji bi uživali iz svoga srca biti tu uz vas.

“Lako je reći. Što ako nitko ne dođe?” Doći će :)

Neki odnosi traju kraće, neki dulje. Neki će ljudi biti u vašem životu kao prijateljice, poznanici, savjetnice, terapeuti, maseri, liječnici, iscjeljiteljice, partneri, učiteljice, prolaznici samo kratko, koliko bude potrebno i vama i njima, neki će ostati dulje.
I to je u redu.

Kvaliteta mog života se promijenila kad sam integrirala ideju da je sve prolazno. ne onako teoretski, već praktično. Sve nam dolazi kad treba i odlazi kad treba ako to dozvolimo. Ako čvrsto držimo i ne damo da odu ili druge ne puštamo blizu, narušavamo prirodni tijek života i postane nam teško. Kad je teško, kad nas guši, znači da idemo u suprotnom smjeru, uzvodno, protiv života. “Gušenje” je znak, alarm, crvena lampica.

Kad sam prihvatila da su ljudi neko vrijeme tu i da je u redu da odu, shvatila sam, vidjela sam da su otišli upravo onda kad više ničeg kvalitetnog među nama za razmjenu nije bilo. I ja tako polako nestanem nekima. Kad se kasnije sretnemo, drago nam je, popričamo i zagrlimo se od srca, ali čemu umjetno forsirati neka “prijateljstva” ako više nema ničega?

Nije to sebično i nemamo obavezu biti dragi prema svima koje smo ikada sreli ili smo išli zajedno u školu ili je njena mama sestrična mojoj petoj ili sedmoj rođaki koju nisam vidjela 324 godine. Često više pažnje i srca dobijemo od blagajnice u dućanu nego od nekoga tko bi nam kao trebao biti važan. Ako nas guši pomisao da se s nekim trebamo vidjeti i čuti, ne moramo to raditi. Jednostavno ne moramo.
N-e   m-o-r-a-m-o.
Obavezni smo prema sebi osigurati si kvalitetnu podršku, ljude kojima je stalo do nas, dozvoliti da nas ljubav  prijatelja, partnera, kolega, rođaka kupa. Odgovorni smo sebe paziti. Mi smo odgovorni ako nas netko gnjavi, jer ga puštamo blizu. Nema više mame da nas brani (ako je ikad), nema više tate da nas brani (ako je ikad), nema starijeg brata (ako je ikad), neće doći princ na bijelom konju i otjerati zločeste. Tek kad to sami napravimo, kad sami donesemo odluku da želimo biti dobro, jaki i voljeni, doći će mnogi i podržati nas. Čekali su da se konačno odlučimo. Pokušajte, iznenadit ćete se :) .

Prijava za newsletter

Želite li pratiti moje tekstove, prijavite se za primanje newslettera.

Trebate li razgovor i podršku, javite se na 095 199 35 32.

Prijava za newsletter

Powered by Facebook Comments