Živjeti u miru i ljubavi s roditeljima – to je cilj iscjeljenja odnosa s njima. Ne vjerujem da bilo tko može zaista biti sretan ako to nije dovršeno. Jasno, neki se odnosi mogu iscijeliti djelomično, više od toga nije moguće i to treba prihvatiti. Negdje nema pomoći, ali nećemo imati mir dokle god nad glavom visi pitanje: Možda se nešto ipak moglo? Stoga treba pokušati.

No to se ne događa ako samo odlučimo, barem ne u obiteljima gdje su djeca patila. Odluka je nužna da uopće krenemo u proces iscjeljenja, ali nema mira dokle god je emocionalna ravnoteža narušena.

Inače, ne vjerujem da treba po nekim odnosima i problemima kopati ni sekunde dulje nego što je potrebno. Također, ne vjerujem da će išta samo od sebe proći ako se gurne pod tepih, barem ne narušeni odnosi koji su nas oblikovali. Ukoliko ne vjerujemo da smo vrijedni i da zaslužujemo da se o sebi brinemo, ukoliko smo paralizirani i ovisni o drugima i ne možemo odraslo i radosno stvarati svoj život, beskorisno je očekivati da će se čudo dogoditi, jer je riječ o samim temeljima. I ja ponekad neke odnose ostavim “na ležanju”, što bi Dalmatinci rekli: Baci tunju u more! (zapetljanu najlonsku nit s udicom je teško raspetljati prstima, u vodi se čvorovi sami od sebe počnu raspetljavati) pa se vremenom stvore uvjeti da se odnos uredi bez napetosti i drama. Odnos s roditeljima, braćom i sestrama također može biti na čekanju no to čekanje treba imati cilj, svrhu. Na primjer, dok izgradim kapacitet da se s njim suočim, dok izgradim svoj unutarnji odrasli dio koji će nadomjestiti sve ono što od njih nismo dobili ili sanirati štetu koja nam je nanesena. Dok ne budem spremna.

Da bi se to moglo, treba početi u to gledati. I tu je “kvaka”!
Budući da je jedan od tabua patrijarhalnog društva da se roditelje ne smije propitivati, da se o njima ne smije misliti negativno, da su svi njihovi potezi po prirodi stvari ispravni, teško je pogledati u ta pitanja. Krivnja visi nad nama kao prijetnja, jer su u patrijarhalnom društvu roditelji uvijek u pravu, a djeca uvijek u krivu. I to se ne propituje. To je dogma, kao “prirodni zakon”.

Osim toga, naslućujemo da će nas boljeti pa imamo vrlo maštovita objašnjenja koja nas drže podalje od tog gledanja. Npr. “Učinili su sve što su znali i mogli”. To je djelomično istina, a djelomično nije. Jasno je da su sve činili iz resursa koje su dobili od svojih roditelja i okoline, ali to ne znači da nije bilo drugog puta i to ne znači da nas ne boli. Ne govorim o očekivanju savršenstva iz slikovnica i melodrama, već o dovoljno dobrim roditeljima*.

Nije smisao rada na tom odnosu da njih okrivimo, jer smo imali teško djetinjstvo. Mnogi su imali teško djetinjstvo, jer je onda tako bilo. No to ne znači da nas to nije oblikovalo i da nam te obrane koje su nam pomogle da preživimo sad ne smetaju. Govorim o preuzimanju odgovornosti. Oni trebaju preuzeti odgovornost (ne krivnju, mi ih ne okrivljujemo) za to što je onda bilo, a mi trebamo preuzeti odgovornost za izlazak iz tih obrazaca sada. Odrasle smo i dosta je. Treba iz toga van. 

Oprostiti se ne može odlukom. Oprost je rezultat iscjeljenja, dođe sam. Jednostavno znamo kad je do kraja “sjeo”. Treba mu vrijeme. Nekad je nemoguće do kraja oprostiti i to je isto u redu.
Iscjeljenje dolazi poravnanjem. Ne možeš biti u deficitu u odnosu na drugu osobu, da ti je emocionalno “dužna” i istovremeno joj oprostiti. To ne funkcionira.

Iznenađenje jest da se prorađivanjem tih konflikata počinje manifestirati ljubav prema roditeljima, ali neka nova kvaliteta koju prije nismo osjećali, nešto potpuno novo, “ljubavnije”. Zbog toga se sve to i radi, da stvari dođu na svoje mjesto.

Također, treba razlikovati današnje roditelje od ondašnjih roditelja i istovremeno raditi na oba područja. Svi se mijenjamo, imaju i oni pravo na popravak, imamo i mi pravo na popravak, i mi smo sigurno njih povrijedili. Imamo o njima u kamen uklesane stavove, možda nisu tako isključivi, možda se s njima da o tome, samo se prije trebamo dobro pripremiti i vidjeti objektivno što jest. Ljudi misle da samo jake traume utječu na naše oblikovanje, no važan je djetetov doživljaj, a ne što se konkretno dogodilo u djetinjstvu. Znači, iscjeljuje se djetetov doživljaj, njegova percepcija i trag koji je ostao. Ne borimo se s pravim živim roditeljima već s internaliziranom dječjom slikom roditelja.

Stoga treba u sve to pogledati, vidjeti što nas drži u šaci, osjetiti, proći kroz to i otpustiti. Nema otpuštanja bez da se osjeti. Ne ide. Kažu: otpusti, okreni se i idi dalje. No to je sjena koja trči za nama dok je ne pogledamo i prigrlimo. Godine prolaze, vjerujemo da se ništa ne da učiniti. Naravno da se može. Zašto ne uživati sa svojim roditeljima? Možda je sada vrijeme.

SAZNAJ VIŠE

U školi i u individualnom radu radimo na tome. Korak po korak.
Raspitajte se 095 199 35 32

SAZNAJ VIŠE

______________________

*”dovoljno dobri roditelji” – izraz je u psihologiju ranog razvoja unio britanski pedijatar i psihoanalitičar Dr Donald Winnicott

Izvor fotografije: Fundacion Proteger / Facebook

 

 

 

Powered by Facebook Comments