Ovo neće biti priča o mom razvodu, makar imam to iskustvo. Ovo je priča o svjetovima.
I promjenama. Svi znamo da se trebamo mijenjati i prilagođavati, da “samo mijena stalna jest”, bla bla….Da, lako je reći. Dnevne transformacije su sitne i teku, ali razvod ima snagu meteora koji padne s neba i sruši sve.
Ne, ne… ne sruši sve, srećom.
Kao i kod potresa, sruši se ono što bi i inače palo, jer je bilo krhko. Čvrsti zidovi i dobri temelji ostanu. Kao što već znate iz drugih mojih tekstova, dobri temelji su naša psihička snaga koja izvire iz iskustava najranijeg djetinjstva. Tko je imao tu sreću, lakše će podnijeti velike životne udarce. Moguće da do njih ne bi ni došlo, jer je imao snagu, samopouzdanje i mudrost mijenjati se u hodu i prilagođavati se promjenama. Tko je lošije prošao u djetinjstvu ima više obrana i  iluzija, a što smo dalje od realnosti, to je buđenje bolnije.

Ova prekrasna fotografija Caleba Tenenbauma ilustrira genezu mog viđenja života. Živimo u mjehuriću, staklenoj kugli, mućkalu (mućkalo je ona staklena kugla sa snijegom u njoj). Ne znamo da smo u tom mjehuriću, ne znamo da mjehurić postoji. Unutra smo izgradili svijet i vjerujemo da je to to. Kad se napetost toliko poveća da mjehurić pukne ili se mućkalo rasprsne od prevelikog mućkanja, shvatimo da nam se doslovno raspao cijeli svijet. Nema mjehurića i svega u njemu. Nema. I shvatiš neke stvari:

  • da ima svijeta izvan mjehurića, velik je, ogroman. Nepoznat. Malo ga se bojiš, ali je privlačno šaren :)
  • da ćeš nakon istraživanja šarenog svijeta naći neko dobro mjesto i početi graditi novu kuglu, ali sad već znaš kako stvari stoje :)
  • da će se i ta kugla vremenom pretvoriti u nešto drugo… samo što sada  znaš da to jedino tako ide. Nema više čučanja na škanjiću (hoklici, stoličici, tronošcu) ispred kuće i čekanja da umreš. Kad jednom naučiš biti živ, onda ne možeš drugačije, nego živjeti šareno.

Time ne želim reći da se svi moraju rastati i da se svi životi trebaju raspasti, već da će se mijenjati htjeli to ili ne.  Također, veze koje smo uspostavili s bivšim partnerima na nekoj razini ostaju za cijeli život. Možda se više nikada nećete sresti, ali tragovi su tu. I kad mislite da ste sanirali posljedice prekida, otvori se novi sloj koji nužno vodi do okolnosti našeg odrastanja, modela koje smo upili u obitelji i strategija rješavanja problema koje smo gradili kroz djetinjstvo.

I što sad kad se već dogodilo?

Život izvan mjehurića ima potpuno drugačiju paradigmu, gotovo sve je drugačije pa su ljudi u šoku baš od toga što se ne snalaze. Osjećaju se kao bebe izbačene iz kolijevke. Čini ti se da je svijet neprijateljsko mjesto. Istina je da za taj svijet trebaju drugačija znanja, vještine i način razmišljanja da bi se kroz njega sigurno išlo. Vjerujem da drugačije doživljava razvod netko tko ima tridesetak godina od nekog tko ima četrdeset i više. Mlađi ljudi su bliže samačkim godinama, sjećaju se bolje kako se tako živi, nisu toliko umorni, manje su toga prevalili preko leđa, imaju više samopouzdanja i vjere u budućnost. Imaju manje prošlosti za koju su se vezali i više snage za krenuti u novi život. To je ono što paralizira ljude u srednjoj dobi, ne znaju kako živjeti drugačije. Važno je znati još jedno: osoba koja je već duže vrijeme bila u nesretnom braku nema baš najsretniju sliku svijeta ni u sadašnjosti, a kamo li u budućnosti. Ne može zamisliti da može biti dobro, veselo, zabavno i s mnogo o l a k š a n j a.  Oooo, i te kako može!

Posebno je teško onima koji su u brak ušli kao vrlo mladi ljudi i ne poznaju sebe kao samostalno odraslo biće. Nemaju iskustvo osobne moći. Osjećaj osobne moći u braku je nešto drugo – izlazi iz snage koju braku daje društveni status. Tek kad izađeš, vidiš koliko te brak štiti i daje ti “status” koji može biti lažan, ako nemaš iskustvo stajanja na vlastitim nogama. Pričam s prijateljicom koja se nedavno rastala. Skupila je krhotine, ali se svega boji. Kako dalje? Kako se to radi? Mrtvi brakovi su upravo to, mrtvi. Sve se u njima umrtvi, energija se usporava i skoro stane. Tome raspadi i služe, da nas rastresu i pokrenu. 

Što trebamo učiniti?

  • Iskoristiti veliku priliku da SEBE bez ometanja izgradimo upravo onako kako želimo.
  • Okružiti se ljudima koji nas podržavaju i uživaju u Novoj Ja.
  • Učiti iz iskustva drugih i skratiti put.
  • Naučiti iz svoje priče  – da ne ponavljamo iste greške – nepotrebno je i dosadno :)
  • Pronaći ženu u sebi koja godinama čuči i čeka da se smije punim glasom i da konačno zapleše tim svojim bokovima :)
  • Upoznati nove pozitivne ljude koji će nam donijeti novo svjetlo u život (jer su mnogi “stari” ljudi nestali preko noći).


Stoga vas pozivam da mi se pridružite u
jednom od programa

Novi Život – Nova Ja

Prošla sam kroz to iskustvo, temeljito transformirala sebe, pomogla mnogima. Kad sam prijateljici ispričala kakav program pripremam, rekla je:

Odlična ideja. Odlična… Te žene zaista to zaslužuju…Tko ti u bilo čemu može pružiti ruku ako nema iskustvo u tome…. Sjajno!!! Ti tako lijepo svjedočiš sobom samom kako se ide dalje…

Odavno sam željela pokrenuti ovakav rad, ali sam znala da ga se ne može uzemljeno odraditi dokle god ne raspetljaš najdublje mehanizme koji su te vodili kroz život. Kasnije vidiš da razvod sam po sebi nije toliko bitan kako izgleda na početku, on samo pokazuje gdje smo krhki, u kojem smjeru treba tražiti, sebe upoznavati i iscjeljivati.  Kad su mi se konačno složile kockice znam da je sada vrijeme i da mogu mirno i staloženo pomoći.

Kako pomesti nered?
Vidjeti i promijeniti skrivene obrasce koji su nas tu doveli?
Kako se okružiti kolegicama sa sličnim iskustvom i drugim živim veselim ženama koje nas mnogo čemu mogu naučiti?

Daj ruku, pođi sa mnom, zajedno ćemo  :)

Novi Život – Nova Ja  … za žene koje idu dalje!

VIKEND INTENZIV radionica u Zagrebu

nakon prekida – individualni personalizirani program

  Fotografija/Photo By Caleb Tenenbaum

Powered by Facebook Comments