Priznati ono što jest

“Priznati ono što jest” nije samo naslov knjige Berta Hellingera, psihologa utemeljitelja sistemskih konstelacija, već je vremenom postala  izreka koja se polako utjelovljuje u kolektivnoj svijesti. Nezaobilazna je ukoliko želite imati unutarnji mir. Priznati ono što jest i prihvatiti – to je prvi korak, sve prije toga je možda gubljenje vremena, možda sazrijevanje, građenje kapaciteta da bismo uopće mogli priznati i prihvatiti … uglavnom, prije toga nema većih promjena. Barem ne na bolje. Nepriznavanjem i neprihvaćanjem dodajemo ulje na vatru, pržimo se i dalje, raskopavamo rane čim malo zarastu.

Ljutito Unutarnje dijete

Ponekad sam u svojim tekstovima nježna i suosjećajna, a ponekad idem ravno “u sridu” pa ću tako i ovog puta: Neprihvaćanje onog što jest je otpor ka odrastanju i preuzimanju odgovornosti za vlastiti život. Aktivno je ljutito i buntovno Unutarnje dijete koje lupa i vrišti i neće ni čut’ bilo što drugačije od onog što želi upravo sada.

Ne želi pomoć, ne želi razum, ne želi ništa drugo nego samo jedno: da se stvari vrate na staro, da nas vole oni koji nas ne vole, i tako to. I nikako drugačije. Tvrdoglavo, cendravo, ljutito derište na taj način pokazuje svoju bol, pokazuje da je svoju moć potpuno prenijelo na nekog drugog tamo vani (tko nas je povrijedio) i očekuje da taj netko promijeni svoje ponašanje i regulira “djetetovu” potrebu. Da ga voli. To imamo potpuno pravo očekivati od svojih roditelja kad smo mali pa ovakvo stanje može biti znak da je možda tako bilo u djetinjstvu, da nismo dobili dovoljno.

Ambivalencija

Ljubav je pokretač svega, sve radimo zbog ljubavi. Zbog toga što je trebamo ili je nemamo ili se bojimo izgubiti je, ili da je nećemo dobiti ili … ljubav je početak i kraj svega. Ovo ne pišem iz pozicije Unutarnjeg Kritičara. Itekako imam suosjećanja za tu bol. Nastala je nesigurnim vezivanjem u najranijem djetinjstvu, vjerojatno je potvrđivana kroz život i boli sve više, strah i očaj su sve veći. Ukoliko smo dobili nešto malo ljubavi i pažnje, ali ne dovoljno, kao divlje zvijeri razapinjemo se u ambivalenciji: znamo što nam treba, iskusili smo tu slatkoću, ali nikad nije bilo do kraja, nikad nije bilo dovoljno. Kad nam izmiče i to malo, razara nas. Većina ljudi koja ima tu dinamiku nije je svjesna. Dokle god kompenziramo drugim područjima, ne znamo kako stvari stoje. Kad se prekidom veze, gubitkom posla, nekog bliskog i sl. ta bol aktivira, iznenađeni smo, što nam se to događa?

Istovremeno i volimo i mrzimo, i trebamo i odbacujemo. «Mrzim te, ali te trebam. Ne dobivam pa te mrzim, ali ne do kraja, jer te trebam.» U boli ne vidimo da rješenje tražimo vani, izvan nas. Dokle god je moć u tuđim rukama, ne možemo se opustiti. Sustav je pod stalnim očekivanjem napuštanja i povrede, mi nemamo utjecaja, ili barem ne dovoljno.

Izlaz iz tog bolnog kruga je u namirenju.

Mogu za druge, ali ne i za sebe

No, ne ide to baš tako lako i tako brzo. Godinama smo uvježbavali drugačije. Kao djeca koja nisu dobila dovoljno, zaključili smo: “Nema za mene. Nema dovoljno. Da sam bila dobra, dobila bih.” Ukoliko je ljubav bila uvjetovana pa ste još morali zaslužiti svaku sitnicu koju dobijete, svakom tom sitnicom, uvjerenje je bilo potvrđeno. Stoga vjerojatno niste sebi osoba broj jedan na listi prioriteta.

I zbog toga ste ljuti. Imate pravo biti ljuti, niste dobili što vam pripada rođenjem. No … na koga ste ljuti? Dijete si ne može priuštiti ljutiti se na roditelje, jer je o njima ovisno, jer netko mora biti dobar i siguran, sigurna točka oko koje će se djetetov sustav organizirati. Tu idealnu sliku dijete «nalijepi» na roditelje ma kakvi oni bili, ugađa im i brine da oni budu dobro. Opravdanu ljutnju i mržnju preuzme na sebe. I tako nastaje mržnja prema sebi, nevoljenje. Sa svih strana čuješ: «Moraš voljeti sebe.» Aha, kako? Pričamo jedno, no što činimo?

Ukoliko nemate iskustvo brige za sebe, već ste se morali brinuti za druge kako bi se oni brinuli za vas, tu naviku dalje njegujete kroz život te s pravom očekujete da vam se taj trud i briga vrate, pa investirali ste, zar ne? No rupa je preduboka, sve što vam drugi mogu dati u normalnim ljudskim odnosima, vama je premalo. Vidite ih hladnima, grubima, kao da ne razumiju nijanse odnosa. Nisu preokupirani odnosom kao vi. Odnos im je “jedno od”, nije “sve”. I onda ih mrzimo, jer nas ne vole dovoljno. I tako su nam drugi krivi, tako je slatko na njih prebaciti odgovornost. Pogotovo su autoriteti pogodni za tako nešto, netko tko može ponijeti ulogu hladnih roditelja koji nas ne vide i ne daju.

Ponavljamo priču iz djetinjstva. “Nema za mene, nema dovoljno.” Nema, nema, treba mi nova haljina, novi auto, novi kolač, nova tehnika, novi joint …

Kako se volimo i kako se mrzimo? “Volimo se” tako što si priuštimo “užitke”: neumjereni šoping, nezdravu hranu, cigarete, alkohol, kasno liježemo, ovisni smo o tabletama, zračimo se elektronikom, punimo se botoksom i silikonima. Svjesno “kupujemo” marketinške priče, jer nam daju iluziju da smo vrijedni, “Jer ti to zaslužuješ”. Netko nas vidi, netko brine o nama: tete u dućanu nas vide i jako su ljubazne. Za taj trenutak dajemo sve.

Društvo i jurnjava za profitom pažljivo njeguju naše gladne oči i prazninu u duši. Prepuni niskih vibracija loših energija, zbog samomržnje privlačimo još više toksičnih situacija i toksičnih ljudi i krug se zatvara. Gdje je izlaz?

Namirenje

Izlaz iz tog bolnog kruga je u namirenju. Ne možemo ga tražiti tamo gdje ga nema, jer gore navedena “punila” ne pune ništa.  Namirenje tražimo kod sebe, jer smo mi jedine osobe koje ćemo uvijek biti tu za sebe i nema straha da ćemo se opet napustiti, kad se jednom pronađemo.

(Ali tu je trik! Budući da ne volimo sebe, ne želimo sebe dati u ruke sebi. Ne vjerujemo da smo sposobni o sebi brinuti. Treba nam netko kome više vjerujemo, netko savršen, netko idealan.)

To nam je novo, kako se to radi? Prije nego budemo sposobni pobrinuti se za sebe treba raspetljati zapetljane i stopljene osjećaje, raditi sa svakim od njih posebno. Zato što u turbulencijama osjećaja ne znamo što nam se događa, nismo u kontaktu sa sobom. Vremenom se povećavaju razni kapaciteti: možemo držati svoje emocije bez urušavanja, imamo više mira i stabilnosti, iz svog odraslog dijela objektivnije vidimo kako stvari stoje. Tako polako preuzimamo odgovornost za sebe i svoj život i vidimo da se za nas neće pobrinuti nitko drugi. To je vrijeme prošlo. Sad smo veliki. Kad vlastitu moć imamo u svojim rukama, možemo biti mirni, učinit ćemo za sebe što smatramo da je za nas dobro. Ma kako bilo ugodno ili neugodno. To je iscjeljenje.

Ukoliko to ne želimo činiti, naći ćemo bezbroj prekrasnih opravdanja i natovariti krivnju drugima na leđa.

Konačno – priznati ono što jest

Da, neki nas ljudi ne vole, to je istina. Ali neki nas ljudi vole najviše što mogu, samo što nama ništa nije dovoljno, jer ne možemo primiti. Kad ojačamo svoje unutarnje kapacitete, kad se povežemo sa svojim tijelom, kad smo mi sebi prava adresa na koju šaljemo zahtjeve, vidjet ćemo stvari onakvima kakve jesu, a ne kakvima bismo željeli da budu. Moći ćemo otvoriti svoje srce, bez straha da će ga nevere devastirati.

Tom praksom prihvaćate svoj život, kažete mu:”Da!” – to je tema našeg ljetnog retreata na Cresu.

Svi programi

Powered by Facebook Comments