Često postavljate ova pitanja. Eto odgovora:

1. Zašto je škola samo za žene?

Zato što žene imaju specifičnu dinamiku i trebaju sigurno mjesto na kojem mogu otvoriti i one dijelove svoga bića koji su ili ranjeni ili zanemareni. Kao što muškarci trebaju imati svoja muška “plemena” (sport, muške grupe i slično) gdje će obnavljati svoju mušku energiju, tako i žene trebaju imati mjesta gdje će iscjeljivati povrede, dopustiti ženstvenosti da ispliva. Ženstvenost traži sigurnost. Neke nemaju to iskustvo, a da ni ne znaju da ga nemaju. Samo osjećaju da nešto nedostaje, da nisu povezane.

2. Toliko žena na jednom mjestu? Je li to kaos?

Ne :) – nije. Učimo osjetiti, razumijeti, prepoznati svoje i tuđe iluzije, maske, zablude, pretpostavke i time mičemo prepreke jasnom komuniciranju i otvaramo srce. Na sigurnom mjestu uvježbavamo odnose koje kasnije prakticiramo u svakodnevnom životu.

“Nisam vjerovala da može biti tako iscjeljujuće.”
“Nisam znala da to postoji.”
“Sad znam da mi je to nedostajalo.”

Mnoge žene nemaju dobro životno iskustvo sa ženama (dominantna, agresivna, nezainteresirana ili neprisutna majka, i slično) pa to iskustvo projiciraju na sve žene, ne vjeruju im. U grupnom i individualnom radu otapamo te blokove i otvaramo prostor povjerenju. Odricanjem i odbacivanjem, umanjivanjem žena  odbacujemo i svoj ženski aspekt, imamo previše muškosti u sebi. Mi smo svi sazdani i od majke i od oca i oba aspekta žive u nama. Ovim radom integriramo oba.

Također učimo iskustvom da žena ženi ne mora biti vuk, već može biti kvalitetna podrška. Radimo na formiranju zdrave zajednice koja ima također iscjeljujuću ulogu.

3. Je li osnaživanje žena rad protiv muškaraca?

Nije. Ne gledamo sve na svijetu u odnosu na muškarce pa ni vlastiti razvoj. U školi se ne bavimo muškarcima kao posebnom temom (nema odbacivanja, mržnje, optuživanja, “svi su isti” i slično). Cilj osnaživanja žene je kvalitetan suživot žene sa samom sobom i okolinom. Time profitiraju i muškarci. Možda nekima padaju u vodu uobičajene nesvjesne manipulacije pa im se to ne sviđa na početku, ali kad žena nauči prepoznati na koji način ona nesvjesno i u neznanju sudjeluje u problematičnom odnosu, koji je njen doprinos i njena odgovornost i kad to počne mijenjati, u većini slučajeva i partner omekšava svoje obrane koje više nisu potrebne, jer je napada i nerazumijevanja manje. Tada poteče stvarna komunikacija iz razumijevanja da smo svi nesavršeni te da sve loše što činimo, činimo iz straha i nemoći. To, naravno ne opravdava neke povrede, ali razumijevanje i iscjeljenje sebe pomaže da se odnos razjasni. Neki obnove svoj odnos i otvore srce, a neki shvate da tu više nema ničega i ne gube dalje vrijeme u oživljavanju neživog.

4. Ja nisam razvedena, je li taj program za mene?

Budući da sam na samom početku krenula s programom za žene nakon prekida veze, mnogi me znaju kao onu koja pomaže u prekidima, razvodima i slično. To i dalje radim.

Vremenom se razvila Školica koja je namijenjena svim ženama, bez obzira na status. U nju idu i zauzete i slobodne i udane i razvedene i udovice i djevojke i gospođe, razne žene.

Pojašnjenje:

4.1. Postoji poseban program Nakon prekida koji se sastoji od vikend intenzivaindividualnog rada i po potrebi konstelacija.  On traje koliko je već ženi potrebno da razjasni svoju situaciju. Predviđen je za:
– one u akutnom prekidu
– one koje razmišljaju o prekidu
– one koje su davno prekinule vezu, ali osjećaju da nije dovršeno, da se još nešto “vuče”

4.2. Školica je odlična za sve koje žele oživjeti svoj život pa i za žene koje je prekid oslabio. Znači, Školica je općenitija i “pokriva” razne životne situacije koje vam se događaju te gradi temelje, a program Nakon prekida je specifičan, operativan.

Treba također znati da su prekidi veza ili nemogućnost ostvarenja partnerstva samo simptomi nedovršenih procesa i neispunjenih potreba. Netko “pukne” na partnerstvu, netko na financijama i poslu, netko na zdravlju, netko nema dobar odnos s djecom, netko se ugasi. “Problem” kojeg vidimo je samo signal da nešto nedostaje i da treba puniti taj dio, problem nam pokazuje u kojem smjeru treba ići. “Svatko ima svoj teret”- izreka je koja govori da svi imamo učenje koje nas čeka. Etiketiranje specifičnih manifestacija nedovršenih “poslova” pokazuje našu ranjivost i strah. “Ne pripadam ja u grupu s razvedenima” pokazuje što treba iscjeljivati – svoju “posebnost”, “Ja sam bolja od drugih”, “Bojim se odbacivanja”, “Želim pripadati po svaku cijenu”.

Škola traje tri godine i svaka godina ima svoju ulogu. Prva godina je resursna, uči vas kako brzo i efikasno prestati proizvoditi stare neželjene situacije. Neki rezultati se vide odmah, za neke treba vremena. Na drugoj i trećoj idemo dublje.

Škola osobnog razvoja Novi život Nova Ja

Prva godina

Druga godina

Treća godina

5. Sramim se da mi treba pomoć, da ne mogu sama. Što ako netko sazna da idem u Školicu?

Ne objavljujemo fotografije, imena, ne dijelimo vaše priče. Osobne granice su prioritet broj jedan, nitko vas ne tjera da bilo što izlažete, a ono što kažete ostaje između nas. Grupni rad nije rad u kojem svi pričaju svoje priče, već rad u kojem učimo i uvježbavamo. Za sve što želite podijeliti sa mnom imamo predviđene individualne termine. I sve ostaje među nama. To je za mene pravilo broj jedan i držim ga se dosljedno.
Vremenom ćete tako sjajiti da ćete htjeti sve svoje sestre, prijateljice i kolegice poslati u školu :) – to je faza koja traja prvu i drugu godinu. Na trećoj godini više nikoga ne nagovarate, ne spašavate svijet :) , već se okrećete sebi. To je otprilike do sada bilo tako.

Kako ćete biti sve snažnije i snažnije, neće vam biti bitno zna li tko ili ne, jer je rad na sebi znak snage, a ne slabosti.

Neke žene krenu najprije s individualnim satovima pa na to dodamo konstelacije i druge oblike rada. Neke se uključe u Školicu odmah, neke kasnije, neke uopće ne.

Koncept je zamišljen tako da može ispuniti potrebu većine žena. Zato je važno na početku razgovarajući jasno razlučiti koji su ciljevi i potrebe akutni, a koji dugoročni pa prema tome biramo metode i korake. Javite se i pitajte što vas zanima – kontakt

 

6. Je li sa mnom sve u redu? U ovim godinama bih trebala imati sve uređeno u životu i biti sretna?

Naravno da je u redu. Nigdje ne piše kad bismo što trebali imati uređeno. Ljudi se razvijaju ciklički, znači u ciklusima, a ne pravolinijski. Svako doba života donosi nove zadatke i iskušenja. Ako smo nešto preskočile, ti repovi smetaju integraciji novog. Radimo na preskočenom i sve bude u redu :) .

Većina ljudi se boji smrti i ludila. Taj strah je iskonski, u svima nama. U svakom odstupanju od ideala iz reklama i slikovnica te tuđih idealiziranih selfija vidimo mogući znak da nismo dovoljno dobri, uspješni, zdravi i da je možda u nama neki veliki problem. Ako si želite pomoći i krenete u program, tu ste već sami sa sobom odradili pola posla. Znači da ste svjesni da niste zadovoljni i znači da želite lakoću i ispunjen život. Sve ostalo ćemo zajedno.

7. Ja sam vjernica. Hoće li program utjecati na moju vjeru?

Vjerovanje je intimno, osobno pitanje svake osobe i ni u jednom trenutku ga ne preispitujemo. Nikad vas nitko neće pitati koje ste vjeroispovijesti ili svjetonazora, ne promoviramo ni jedan izbor, ne odbacujemo ni jedan izbor. Nitko vam neće reći što da mislite ili ne mislite, što da osjećate ili ne osjećate. Time bismo vam oduzeli pravo na slobodu i na vlastitu odgovornost. Povezujemo se sa svojim spiritualnim dijelom, sa svojom intuicijom, unutarnjim glasom, uzimamo u obzir i taj aspekt našeg bića (uz tijelo, psihu, um), upoznat ćete taj svoj dio koji bezuvjetno voli i prihvaća, ali ga ne imenujemo i ne stavljamo ga u organizirani sustav niti pratimo ili odbacujemo druge sustave vjerovanja.

8. Ima li u Centru mjesta za muškarce?

Ima. Volimo i prihvaćamo sve ljude, i žene i muškarce. Dobro su došli na individualne satove, na konstelacije i neke radionice u prirodi koje nemaju specifično žensku temu.
Muškarci se rado savjetuju oko prekida i razvoda, oko izbora posla i drugih životnih odluka. Rado dolaze na konstelacije, sudjeluju i rješavaju svoja pitanja i probleme.

9. Treba li “kopati” po sebi non stop?

Ne treba kopati, već ako se nešto pokaže, to treba riješiti pa dalje živjeti. Nekim ljudima to “kopanje” postaje smisao života, lifestyle. Prioritet je normalan svakodnevni život. Ako stalno nešto zvjeramo uokolo, nemamo kada ni osjetiti kako smo u miru, kako smo kad je sve obično, nedostaje li što. Neki taj mir ne mogu podnijeti, nedostaje im drama pa je sami stvaraju da bi se imali čime baviti.
Znači, po potrebi.
Ali, da bi se do toga došlo, nekim ljudima u nekim životnim fazama treba veliko spremanje. Životne tranzicije, transformacije, udarci, gubici, praznine, tupila, … to su trenuci kad treba sistematski posložiti stvari, vidjeti što nas je snašlo, jesmo li se pogubili, izblijedili, nestali… kao tu smo, ali “nema nikog doma”. Nekad je dovoljno samo dobiti zrcaljenje i provjeriti smjer, a nekada treba presložiti temelje. U takvim situacijama, kad smo “izbačeni iz cipela”, najbrže i najlakše ulazimo u svoju snagu ako se oko toga ne mučimo sami, već potražimo pomoć.

10. Kako početi? Što mi je činiti?

  • Dobro je najprije pogledati blog u kojem pišem o raznim temama, pronaći sebe i osjetiti kakav je moj pristup problemu. Osjetit ćete odgovaram li vam ili ne. Ako se osjećate stvarno i autentično dok čitate, znači da vas je dotaklo, pa sam možda ja prava osoba za vas.
  • Proučite na stranici sve oblike rada ili …
  • …nazovite me da vidimo što bi za vas bilo najbolje i dogovorimo početak rada.  – kontakt

Ako niste našli odgovor na svoje pitanje, slobodno mi pišite ili zovite, odgovaram na svaku poruku ili poziv. – kontakt


 

Fotografija: “The Wire” by Seth in Grenoble