“Ti ne znaš kakav je teret kojeg ne nosiš” – navodno je afrička poslovica.

Vrijeme je progovoriti o suosjećanju i prihvaćanju različitosti, ali ne o površnosti iz maske, nego o stvarnom suosjećanju.

U posljednje vrijeme sam bila više puta u prilici govoriti o načinima osobnog razvoja žena i čini mi se da nisam uspjela jasno prenijeti svoje iskustvo i poruku pa ću sada pokušati biti jasnija.

Sažetak misli bi bio: Ukoliko smo imali sreću pa smo živjeli dosadašnji život podržani mnogim resursima (osobnom moći, podrškom obitelji, materijalnim blagostanjem i slično) važno je znati i prihvatiti da postoje ljudi koji nisu bili te sreće. Kad su se dijelile životne igraće karte, dobili su loše karte. Ili lošije karte. Početna pozicija je bila teška. Putem su dobili dodatne terete i prepreke. S lošim kartama je teže kroz njih proći.

Ukoliko nemamo to iskustvo, to ne znači da to ne postoji.

Oni koji su u prvim mjesecima života imali prva iskustva nesigurnog vezivanja, imaju manje početne osobne moći od ljudi koji su imali sigurno vezivanje. Iznimnom snagom obrana i izgradnjom kompenzacija amortizirali su tu lošiju početnu poziciju. Kasniji veliki životni potresi su u stvari testovi, hoće li izdržati ili će kompenzacija napuknuti? Možda se urušiti? Kroz te testove bi netko drugi lakše prošao, ne zato što je sposobniji, već je resursima “opremljeniji”. Ako to niste vi, kako god da je bilo, očito ste još tu, preživjeli ste. Bilo vam je teže nego drugima, ali ste uspjeli. Bravo vi! Da, ostavilo je trag. Pitanje je je li taj trag podnošljiv ili ga treba iscijeliti.

Te su bebe doživjele svijet kao nesigurno mjesto, kao da nisu dobro došle. Nije sad bitno koji je razlog (odvojenost u inkubatoru, beba u bolnici, mama u bolnici, postporođajna depresija, emotivno nepisutna majka, nešto drugo), je li to objektivno zaista bilo tako ili je samo bebin doživljaj, to je temelj osjećaja sebe, samopoštovanja, prava na postojanje.

Ukoliko nemamo to iskustvo, to ne znači da to ne postoji.

Svaki put kad se komentira da je to pretjerivanje i da ne treba kopati po djetinjstvu, tim se osobama poručuje još jednom, potvrđuje im se krivi zaključak o životu: “Opet pretjeruješ. Izmišljaš. Tvoj osjećaj nije ispravan, nemaš pravo na svoj osjećaj, na svoj strah, na svoju prazninu, na svoju potrebu.” Te osobe od okoline doživljavaju retraumatizaciju, a ne podršku.

Tko nije bio na njihovom mjestu, ne zna.

Tko nije vidio tu patnju, ne zna.

Možda nemamo to iskustvo,  ali da, to ipak postoji.

I to nisu neki posebni ljudi, smatra se da je najmanje 50% imalo  nesigurno vezivanje. Ti ljudi, ne svojom krivnjom imaju teži put. Mnoge žene s kojima radim izvana izgledaju moćne, žive, izgledaju kao vi. Izgradile su iznimnu snagu kojom nose život. Imaju djecu, obitelj, grade karijere, njeguju obitelj. Uspijevaju dati više od onog što su dobile, ali za neke stvari treba nadopuniti resurse kojih nije bilo. Oni koji ih imaju, ne znaju kako je kad ih se nema.

Neke osobe u ovoj vrsti rada prvi put u životu dožive prihvaćanje, možda u svojoj 50-toj godini. Ukoliko nemamo to iskustvo, to ne znači da to ne postoji.

Neke osobe na terapiji prvi put dožive da imaju pravo na podršku, da ima i za njih. Da ne moraju same. Da, to je vrlo često.

Stoga pozivam sve da nađemo suosjećanje za svaku osobu, jer ne znamo što nosi. S kakvim kartama igra ovu igru koja se zove Život.

S velikim srcem pomažemo izbjeglicama, nesretnim ljudima koji prolaze kroz Hrvatsku i žele sigurnost, bolji život. I to je lijepo. U isto vrijeme, ženi pored sebe kažemo da je iscjeljivanje traume nepotrebno pretjerivanje i time pogoršavamo njenu nesigurnost. Nije trauma samo nešto drastično. Svaka situacija koja je za dijete bila prevelika, a nije bilo nikog u tom trenutku da je ponese i provede dijete kroz nju, ostavlja trag. Ukoliko nemamo to iskustvo, to ne znači da to ne postoji.

Nema opuštanja bez sigurnosti. Nema mekoće bez sigurnosti. Nema radosti bez sigurnosti.
Mnogo je djece koja su odrasla u nesigurnosti. Mnogi su sami prolazili kroz izazove koji nisu primjereni djetetu. Te, sada odrasle žene nastoje svojoj djeci dati što one nisu imale, ali dokle god se njena dječja potreba ne namiri i to Unutarnje Dijete ne utješi, i dalje će njome vladati strah i ljutnja, jer to nije bilo fer, to stvarno nije bilo fer.

I kad nekoga s prezirom gledamo, jer je u ulozi žrtve, mi ne znamo je li ta osoba stvarna žrtva (zlostavljana) ili je samo u masci žrtve kojom nastoji namiriti pažnju koje nije bilo dovoljno. Čak i ta maska, koliko god bila iritantna, ima svoju ulogu. Ona je osobu spasila da opstane u okruženju u kojem je samo na taj način mogla dobiti barem nešto. Ili nije imala priliku naučiti drugačije, ili … ima stotinu “ili”. To što ta maska sada nije potrebna i samo otežava, to je tema za individualni rad i ne može se odlukom promijeniti dok se ne osvijesti i iskusi na svjestan način. Jednostavno ne može.

Stoga pozivam sve nas da ne sudimo prema sebi. Možda smo imali sreće. Možda nismo. Što god bilo, ljudi čine najbolje što mogu i kad već čine, onda to zaslužuje poštovanje.

Poniznost pred ljudskom patnjom se manifestira tako da izađemo iz zone sveznanja i poklonimo se ljudima kojima je teško i koji unatoč tomu nastoje iscijeliti te dijelove.

Nekim ljudima je stvarno teško. Ukoliko nemamo to iskustvo, to ne znači da to ne postoji.

fotografija: Terry Kalinić

 

Moglo bi vas zanimati:

Kad je previše
Ja nisam moja bol
Kad um nije dovoljan
Odabrati sebe
Individualni rad

 

Dvotjedni ciklus radionica Moje sigurno mjesto (otvoren svima, također je preuvjet za upis u školu Novi život Nova Ja)

Sistematsko iscjeljenje u školi osobnog razvoja za žene 

 

 

 

Powered by Facebook Comments