“Oprosti sebi što nisi znala sve ono što nisi znala prije nego si naučila.”
Svakog dana slušam žene koje si ne mogu oprostiti kako nisu znale, kako nisu vidjele, kakve su prema sebi bile, nepažljive…kako su se zapostavljale, kako su se izdavale … činile ste što ste mogle i kako ste znale. Tek sad vidite. Da ste onda vidjele, vjerojatno biste drugačije. Igrale ste s kartama koje ste imale. Sad igrate s kartama koje imate sada. Važno je otpustiti ta samooptuživanja i pogledati što SADA imamo u rukama i što sada, s ovim činjenicama, znanjima, osjetima i intuicijom možemo najbolje za sebe učiniti. Kasnije ćemo o sadašnjoj situaciji više znati, ali sada znamo koliko znamo. Negdje sam vidjela napisano: “Unaprijed trebaš odlučiti da se, jednog dana kad budeš više znala, nećeš optuživati da si danas bolje mogla.” Budimo nježne i blage prema sebi. Dobre smo takve kakve smo. Zaista jesmo.
Nedavno sam razgovarala s prijateljicom koja je bila ljuta kako društvo ne čini ništa da bi ljudi brže napredovali u osobnom razvoju i slično pa je navodila prekrasne primjere. Gdje toga ima?- pitala sam je. U Skandinaviji. I gdje još? Nigdje.
Super. Divno je da težimo što boljem, ali treba biti realan. Od 200-tinjak država, to je riješeno sistemski samo u nekoliko. Očekujemo savršenstvo koje ne postoji. Neće se dogoditi da nam izvana dođe rješenje. Svatko od nas je prema sebi odgovoran za svoju svjesnost. Isto tako je s nama ženama. Neće se dogoditi da nam netko izvana kaže: Dobro je, draga, a sad se malo odmori. Sada se prestani zlostavljati perfekcionizmom. Prestani od sebe očekivati savršenstva koja ne postoje ni u crtićima, a kamo li u životu. – Da, piše to u svakom drugom članku ili sličici s mudrim porukama, ali mi to očekujemo od Nekoga da nam da dozvolu, da smijemo. Od koga Nekoga? Tko je taj koji će konačno reći: Dobra si takva kakva si. Volim te. Nisi znala i volim te. Nisi mogla i volim te. Dobra si djevojčica iako je haljinica blatnjava i opet te volim. Nisi doktorica, ali te volim. Govoriš samo četiri strana jezika i opet te volim. Ne govoriš ni jedan strani jezik i volim te. Imaš lijep život i volim te, imaš težak život i volim te. Ispunjavaš moje snove, ne ispunjavaš moje snove, moja si i volim te.
Možda oni to nikada neće reći, budi svoja mama i budi svoj tata i dosta više s tim pričama. To su samo priče. Bitne su dok ih ne otkriješ da vidiš što te drži u šaci, a onda ih odloži na list i pusti niz rijeku, pozdravi se s njima i otrči u radost. 

I dotrči na radionicu ili grupu :) 

 

fotografija: Ivana Mustapić

Powered by Facebook Comments