Dragi svi,

novonastala situacija sa koronavirusom, a kasnije i s potresom u Zagrebu me ponukala da odmah na Facebooku napravim grupu Moje sigurno mjesto koja bi nam dala osjećaj sigurnosti te pomogla da što staloženije prolazimo kroz sve faze epidemije. Budući da su vam ti sadržaji bili korisni i zanimljivi, od sad ću ih objavljivati i ovdje na web stranici kako bi ih mogli pratiti svi.

Razvrstani su u nekoliko skupina. Neki bi mogli pripadati na više mjesta pa mi to nemojte uzeti za grešku, koristite ono što vam odgovara, zanemarite ono što vam nije bitno ili korisno. Možete mi također porukom predložiti o čemu da pišem ili kako da drugačije pomognem.

Neke od vježbi su snimljene u audio, a neke u video formatu. Da biste čuli audio, instalirajte Soundcloud, jednostavno je : https://soundcloud.com

PRAKTIČNO

većaSigurnostDa bismo se osjećali sigurno, trebamo imati osjećaj da barem nešto možemo kontrolirati. Što možemo kontrolirati u ovoj situaciji?

1. Kontroliramo vanjsku situaciju (vani, u društvu) time što svojom disciplinom i odgovornošću ne pogoršavamo situaciju i ne produbljujemo krizu, i zdravstvenu i ekonomsku.
Kako ekonomsku? Već sad mnoge velike i male tvrtke trpe štete, bude li se to jako produžilo, bit će stečajeva, otkaza, gubitka radnih mjesta, neplaćenih dugova, svega… vi koji radite u javnom sektoru ćete to osjetiti tako što će propali privatni sektor uplaćivati nedovoljno poreza i doprinosa za vaše plaće pa će i tu biti problema.
Znači, dajmo sve od sebe da što kraće traje, tj. koliko treba da sve završi najbolje moguće.

Dalje, kontroliramo prostor u kojem živimo, svoju obitelj.

2. Kupovina zaliha

Da, stvarno je suludo kupovati godišnje zalihe namirnica, ni za vrijeme rata nismo to radili. Nakon cjelonoćnog bombardiranja, popravili bismo krovove, rupe na prozorima, pomeli šutu i cigle i otišli u dućan po kruh i mlijeko, na tržnicu po voće. Nije uvijek bilo moguće, ali nismo se zatvarali u bunkere. Prema tome, ne treba pretjerivati.
Ali…
Ako je ljudima važno da imaju osjećaj da su zbrinuli sebe i obitelj, nabave normalne zalihe za recimo tjedan-dva, to je u granicama razumnog. Pogotovo tko ima malu djecu, stariji koji ne smiju među ljude i mi koji živimo sami, da ne moramo druge tražiti da nam nose ako se razbolimo pa ne možemo izlaziti.
Ljudima je ta kupovina također regulacija anksioznosti, osjećaj da nešto čine, nešto poduzimaju. I to je u redu.

3. Uređenje stana

Da bismo se osjećali sigurno, treba nam naše poznato sigurno mjesto. To je naša kuća, stan.
Opet kažem, nismo u ratu, ne trebamo raditi vojni stožer :)
Neka stan bude uredan, ugodan, lijep. Napravite nešto lijepo, promijenite stolnjake, stavite cvijeće u vazu, ispecite kolač. Život treba biti normalan. Uživajte u okusima i mirisima, bojama.
4. Informacije i samouznemiravanje

Ne gledajte sve vijesti, ne pratite samo temu virusa. Pogledajte dobar film, gledajte humoristične emisije. Igrajte s ukućanima društvene igre ili čitajte u miru dobru knjigu. Nije epidemija kuge, samo moramo biti doma da ne kompliciramo razvoj događaja i zarazimo starije. Da ne smetamo. Nikakva katastrofa, samo zdrav razum.

 

5. Regulacija ukućana

Starijim roditeljima objasnite da je ta samoizolacija za njihovu sigurnost i da ne izlaze među ljude, u dućane, apoteke, javni prijevoz. To im vi obavite. Neki su tvrdoglavi, ali …pregovarajte.
Djeca – prilika je da prate razvoj događaja i uče kako javne službe rade svoj posao. U ovakvim situacijama je naše zdravstvo odlično, imamo koncept javnog zdravstva kojeg je utemeljio dr. Andrija Štampar koji je bio svjetski autoritet javnog zdravstva u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, Ujedinjenim narodima i brojnim zemljama.
Djeci je ova situacija avantura, kao da žive u filmu. Možete razgovarati u kakvoj su interakciji javni i ndividualni interesi, što rade epidemiolozi, kako se brinu ne samo o pojedincima, već i o imunitetu društva i slično. Komentirajte što govore poznati stručnjaci, neka razmišljaju, znači, ne prenosite im zabrinutost i strah, već sudjelujte u razumijevanju procesa, učenju, da shvate tko su pravi autoriteti, tko im trebaju biti idoli, zvijezde reality showa, ili epidemiolozi, znanstvenici… iskoristite priliku da utječete na stvaranje sustava vrijednosti.
6. Izlazak u prirodu
Ako ne proglase totalnu karantenu, ili dok je ne proglase, idite vani u prirodu, hodajte po šumi, parku, uz more i rijeke. Proljeće je, lijepo je vrijeme, uskoro će se produžiti dan. Priroda nas puni, podiže nam energiju, vibrira onako kako nama treba.
Vježbajte, pokrećite tijelo.

 

7. Ljepota iscjeljuje

Ljepota umiruje nervni sustav. Gledajte lijepe stvari, umjetnost, svoje kućne ljubimce, slike, videa, slušajte glazbu.
Slušajte Schumannovu rezonanciju – to je frekvencija planete Zemlje koja nam svima odgovara i umiruje nas. Postavit ću posebni video i tagirati ga kao Vježbe

I ovdje na ovoj grupi uz svaku objavu stavljam neku lijepu sliku da vaše oči uživaju. Oči su ogledalo duše, ali i prozor u dušu. Duša se iscjeljuje ljepotom, između ostalog.

8. Činjenje, rad, red, struktura

Kad imamo dnevni ritam, strukturu, kad činimo sve što možemo, mirni smo. Radite nešto, ne “brijte” samo po portalima i ne brojite oboljele. To će se sve događati i ako ne gledate non stop. Iskoristite vrijeme za nešto lijepo i pazite na razmak od drugih ljudi. O strukturi ću pisati kasnije.

9. Interakcija s drugima, social engagement

Biti u kontaktu s drugima, biti čujen, viđen, da naši osjećaji dobiju potvrdu, da znamo da smo stvarni, da nam zrcale da postojimo. Sve to može izgledati pretjerano, ali kad smo osjetljivi, kad nam je sustav nadražen, to sve ima veliku vrijednost. Interakcija je nužna za regulaciju i dovođenje osobe u dobro stanje. Zbog toga volimo pričati o problemima, strahovima, pomacima, uspjesima. Neki se ljudi samo govorom reguliraju, ne staju.
Pazite na sljedeće:

– ne govorite djeci i pred djecom o svojim strahovima, oni to ne mogu nositi, trebate im sigurni, a ne kao preveliki teret- nazovite svaki dan roditelje i starije, čujte ih kako se osjećaju. Zrcalite im da ste čuli, znači, mama ili susjeda ili netko drugi kaže da je kuhala sarmu, vi kažete: Sarmu si kuhala? Jeste već ručali? – nešto nakon čega ona zna da ste je čuli. Ta povezanost, te niti koje su između, to nam daje osjećaj da imamo čvrstu ispletenu mrežu koja nas drži (kao ona koju vatrogasci drže kad ljudi skaču), odnosi nas drže u sigurnosti.- pogledajte ima li netko u blizini tko nema nikoga, odvojite par minuta, bolje ćete se i vi osjećati. Postoje ljudi koji danima ni s kim ne razgovaraju, jer nemaju nikog svog ili su zanemareni.
– Kad je vama potrebno regulirati se i drugima govoriti o sebi, pazite na granice. Ne pretjerujte. Recite što imate, dajte drugoj osobi priliku da kaže. Ako je to netko tko ne čuje nikoga osim sebe, ne ljutite se, već skratite razgovor, pričajte s nekim drugim tko vas čuje.
10. Interakcija sa samom sobom, introspekcija
Nemojte samo juriti okolo i brinuti o drugima, promatrajte također svoje osjećaje. Ako su vam previše, potražite pomoć. Primjetite kako ste i ne puštajte se preduboko u raspad ako ga ne možete nositi. Osjetite, primjetite, Aha, sad sam tjeskobna, slušajte Schumannovu rezonancu, dišite s duljim izdahom, a nakon umirenja se obavezno aktivirajte, stavite življu glazbu, rastegnite se, idite vani, hodajte, potrčite.
Eto, to je pomalo za danas. Nastavljamo s vježbama i tekstovima, pratite nas, podijelite, pozovite u grupu one kojima treba ohrabrenje…
DjecaKad su vam djeca po cijeli dan kod kuće, ne idu u školu, vrtić, na aktivnosti, kod prijatelja pa još ako su jedinci i nemaju braće i sestara, važno je da im organizirate dan da se osjećaju dobro. Napisat će nekoliko točaka, pozivam vas roditelje i odgajatelje da podijelite svoja iskustva kako vi rješavate takve izazove.

1. Ne stvarajte im stres svojim nelagodama

Oni ne mogu nositi vaše strahove, premali su, čak i ako su odrasliji, nije prirodno. Trebate im čvrsti i sigurni. Ako ste upali u svoj dječji strah, povežite se sa svojim kvalitetama odrasle osobe ili potražite pomoć, nemojte kao dijete očekivati da bi se vaša djeca trebala brinuti za vas. Ako vas djeca pitaju jeste li dobro, znači da vjerojatno ne osjećaju sigurnost i žele se pobrinuti da ste dobro kako bi i oni mogli biti dobro.
U redu im je reći da vam nije ugodno, također da ćete naći najbolji način kako se s tim nositi.
2. Nemajte stalno uključene vijesti, zaštitite ih od vanjskog svijeta
3. Ako su jedinci, dogovorite s drugim roditeljima da napravite preko Skypea grupu u kojoj će se igrati i družiti, vidjeti jedni druge i biti viđeni. Ako se u to ne razumijete, prilika je i motivacija da naučite, dobro će i vama doći, a jednostavno je.
4. Ne morate im stalno sve organizirati. Dosada je dobro došla, u dosadi se rađa kreativnost. Pustite ih da budu sami u miru. Dajte im na znanje da ste tu za njih ako požele i pustite ih.
5. Uključite ih u kućanske poslove, pecite kolače i kruh, neka sudjeluju
6. Svi moraju imati svoje dužnosti u domaćinstvu, u skladu sa svojim uzrastom. Ako ste do sada vukli za sve njih i razmazili svoje 25-godišnje novorođenče koje ne zna skuhati čaj ili majci donijeti čašu vode, ovo je prilika da reorganizirate odnose u obitelji, rasporedite obaveze i date sebi malo mira, vremena za knjigu ili što god.
7. Školske obaveze – nastava je online, ali nije neozbiljna i šala, trebaju odrađivati sve što treba, čitati, istraživati teme na internetu i knjigama, aktivirajte svoju knjižnicu, pomozite im tražiti po internetu ako nemaju tu praksu.
8. Idite u prirodu, parkovi, šetnje, bicikli, šuma, uz more, jezero. Ako niste do sad,a vrijeme je za uvesti tu naviku. Uživat ćete. Neka mobitele ostave kod kuće.
9. Mobiteli, internet, tv – vjerojatno više nego inače, ali dozirano, kvalitetni sadržaji, druženje s prijateljima. Neka pričaju s bakom i djedom, to će svima dobro doći (vidi točku Interakcija u članku Veća vanjska sigurnost)
10. Mir i odmor – svako biće treba mir i odmor. Uvedite popodnevnu pauzu (ili kako odgovara vašem rasporedu) i svakako neka idu u krevet ranije. Ne moraju spavati, neka čitaju, igraju se, da imaju vrijeme za sebe, ali i da vi imate mirnu i ugodnu večer. Nemoguće je imati stabilan sistem ako mu ne date vremena i prostora za uravnoteženje.

strah katalizatorNekoliko riječi o tome kako strah djeluje na nas.
Strah je prije svega koristan, jer nam omogućava da preživimo. Upozorava nas na opasnosti, usmjerava nas u zonu sigurnosti. Ako pored nas projuri auto, strah će nas aktivirati da odskočimo u stranu.

Međutim, ako je strah nesrazmjeran situaciji, ako nas paralizira, vjerojatno smo regresirali u neko dječje stanje, aktivirala nam se vremenska kapsula o kojoj sam već pisala i mi u sebi drhturimo kao dijete ili mače. Radimo sve što rade odrasli, odrađujemo svoje obaveze, ali se pred izvorom straha osjećamo malenima i nemoćnima, kao beba u kolijevci koja čeka da netko dođe.

Neki se ljudi nose sa strahom tako da brinu o drugima, neki tako da se svađaju i agresivni su, a neki se izdižu iznad svih “ja sam iznad svega toga, to se mene ne tiče”.

Strah je katalizator, pojačava sve ono što inače jest u nama. I odvajanje i agresiju i posezanje i postavljanje iznad.
Zato je važno razumijeti da ljudi rade sve što rade, jer je to način kako se nose sa situacijom. To je jedino što znaju. Tako im je uspijevalo preživjeti. To možda nisu najbolji načini, ako su za nas loši, ne trebamo na njih pristati, ali možemo razumijeti odakle dolaze, iz NEMOĆI.

Stoga je za očekivati da će bivanje u kući izvući na površinu mnogo neprorađenog psihičkog materijala i to je prilika da s tim nešto učinite.

Uskoro ću snimiti vježbu za umirenje, potražit ćete je moći pod tagom Vježbe.
Do tada, ukratko, osvijestite svoj odrasli dio, onu tebe koja zna živjeti, ići na posao, privređivati, brinuti o djeci, koja svakodnevno nosi život. Ta Ti će se moći pobrinuti za svoj preplašeni dio, kao što se brine za druge ljude i čini sve što čini.

Ovu sam grupu otvorila da u njoj dobijete više jasnoće, uzemljenja i alata za samopomoć. To je dio mog pro bono rada za kojeg vjerujem da svi trebamo činiti u životu.

Ima vas novih koji me ne poznajete pa možete više saznati o mom radu na web stranici www nadja.hr
Vodim školu osobnog razvoja za žene Novi život Nova Ja te osim toga brojne radionice i retreate koji su sada na čekanju.

Moje cure iz Školice imaju posebnu grupu gdje su otvorenije i međusobno se podržavaju, jer se poznaju. Pogotovo treća i četvrta godina podržavaju prvu i drugu. Lijepo je to. Ima ih i ovdje.

Ovdje dijelim post na Facebooku kojeg je kao pomoć svima uznemirenima napisala gospođa Ivana Jelinčić Atkinson koja živi u Čileu, jednoj od zemalja s najviše potresa, gdje su oni skoro dnevno iskustvo. Zahvaljujem na dopuštenju za objavu.

 

Dragi moji frendovi & familija u Zagrebu,

Vjerujem da nocas vecina vas nije spavala zbog neizvjesnosti oko iduceg potencijalnog potresa. Moram priznati, da sam i ja, s druge strane svijeta, umjesto da spavam, svakih toliko provjeravala na mobitelu, da li mi je dosla koja poruka iz Zagreba o jos jednom potresu. Suosjecam sa svima vama i vasim obiteljima, no najvaznije je da ste svi nakon burnog jutra, dobro. A materijalno ce se s vremenom reparirat.

Nisam prorok niti seizmolog ali zivim u zemlji koja ima najvise potresa na svijetu uz Japan, te bih htjela s vama podjeliti iskustvo koje je meni pomoglo da se nosim s Chileanskim trusnim tlom. Inace u Chileau je zabiljezen i najjaci potres na svijetu 1960. godine intenziteta 9.5, u Valdiviji. Od tada, Chile postaje svjetski autoritet u tehnologiji anti-seizmicke gradnje i sigurnosnim standardima, te savjetuje mnoge drzave po tom pitanju, medju njima i Kaliforniju u SAD-u . Premda sam izbjegla velike potrese 2010. i 2015. godine, ovdje se nosimo s njima gotovo svakodnevno. Meni su najvise ostali u sjecanju, jedan od 7.0, 2017. i od 6.5, 2019. god.

Chileanci inace sve sto je ispod 7.0 zovu “temblor” (podrhtavanje) a “terremoto” (potres) bi bio, ajmo reci, od 7.0 na dalje. Ono sto sam naucila za ovo vrijeme, a da vam mozda moze pomoci da se nosite sa novonastalom situacijom:

1.Potresi se ne mogu predvidjeti – koliko god uvjerljivo zvucali razni kvazi proroci ili pseudo-znanstvenici koji vole siriti paniku, potrese nitko jos nije uspio predvidjeti s preciznoscu. Jedan nas prijatelj ovdje je kreirao uredjaj koji je jos uvijek u fazi testiranja, a detektira potres tek 2 minute prije (isti bi najvise sluzio u industriji).

2.Replike nakon veceg potresa – normalno je da nakon veceg potresa oslobadjanje energije traje jos neko vrijeme, no te replike su uglavnom (prema dosadasnjem iskustvu) slabijeg intenziteta.

3.Dubina potresa – sto je plici potres to ce napraviti vecu stetu, a sto je dublji vise i duze cete se lelujati ali ce steta biti manja. (Potresi ovdje nekad traju i do 5 minuta.)

4.Strah je normalan ali nije i neophodan – Nikad necu zaboraviti svoj prvi veci potres 2017. godine u Santiagu. Nasla sam se sama u tadasnjem stambenom neboderu na 17. katu, i dok se zgrada ljuljala nekoliko minuta, tijelo mi nije znalo da li da bjezi, da se bori ili zaledi pa sam tako panicno hodala po stanu u nedoumici . Kad je proslo, sisla sam u prizemlje i primjetila da su portiri na recepciji mrtvi hladni. Narednih 2 tjedna, sljedile su replike zbog kojih sam spavala u robi s ruksakom I tenisicama do kreveta, a suprug John, Chileanac, me je samo u cudu promatrao. Spoznala sam tada, da su Chileanci “dizajnirani” da ne detektiraju niti jedan potres ispod 6.5 . ‍♀️Ono, ne micu se, ne trepcu, gledaju TV , jedu, spavaju, dok mi stranci ne znamo da li bi skocili sa 17. kata, trcali niz stube, histerizirali , psovali, plakali i sl. Od 2017. sam poprilicno poradila na strahu, a najvise mi je u tome pomoglo lokalno stanovnistvo koje uglavnom smireno prihvaca ovu (ovdje) ucestalu prirodnu pojavu. Covjek je ipak rob navike.

5.Bijeg nije uvijek najbolje rjesenje – nama uvijek govore da se drzimo stana i samo otvorimo ulazna vrata da ne bi slucajno ostali zatoceni /zakljucani uslijed potresa. Naravno idealno bi bilo izaci iz kuce na neku livadu gdje nema niceg sto bi se moglo obrusiti, ali to cesto nije izvedivo. Nekad je najopasnije uslijed potresa bjezati iz zgrade a da ne kazem da ako zivite na visem katu, potres prodje dok osoba uspije izaci van.

Eto budite mi dobro, disite, vjezbajte (kod kuce) i nazdravite uz neko dobro vino / rakiju / raw juice !  Dan po dan, i to ce proci.
Poljubac svima

 

O (NE)SIGURNOSTI -teorija

percepcijaNeurocepcijaZašto se netko boji neke situacije, a netko ne? Nekima je smiješna panika koja se diže oko epidemije, neki su na rubu te iste panike. Kako to? Razloga je mnogo, ali je nama zanimljivo to različito viđenje situacije. Kao što sam rekla u prehodnom postu, neki ljudi imaju DOBRO iskustvo sigurnosti u odrastanju pa imaju povjerenja u život i ljude, svijet im djeluje kao skroz dobro i sigurno mjesto, uz oscilacije gore-dolje. Njima se čini da nema mjesta panici, da će već nekako biti i da je sve pod kontrolom. Čak i ako nije, oni će iz sata u sat “snimati” situaciju i u hodu se prilagođavati. Dovoljno su sigurni u sebe, snalažljivi su.

Drugoj skupini ljudi (koja vjerojatno sad ovo čita) već je mučno kad čitaju o toj njihovoj prilagodljivosti. Ljudi koji nisu imali sreće u odrastanju i NEMAJU izgrađen dubok osjećaj unutarnje sigurnosti imaju nadražen nervni sustav koji još uvijek vjeruje da ondašnja davna opasnost postoji. Tim ljudima ta priča nije završena, njihovo tijelo još uvijek čeka dovršenje koje se nije dogodilo, jer su kao djeca doživjeli neki snažni događaj koji je za djecu bio previše, a nije bilo nikog odraslog tko bi im pomogao izaći iz toga na za njih dobar način. I što se tu događa?

Ako smo kroz neki izazov koji nam je bio stresan prošli na dobar način i dovršili ga kako treba, to je za nas bilo učenje, novo iskustvo, INICIJACIJA u novo. Znači, stres je imao smisla.

Ako taj izazov nije dovršen na za nas dobar način (o tome ću pisati kasnije), ostao je zabilježen u tijelu kao ENERGETSKI OTISAK U VREMENSKOJ KAPSULI koji desetljećima čeka uvjete da se dovrši. Zašto se nije dovršio? Jer NIJE BILO SIGURNO, jer je za dječji nervni sustav bio previše, “izgorio bi”, “osigurač” ga je isključio tako da se svijest odvojila od tijela, smrzli smo se. I ta smrznutost čeka uvjete da se odmrzne. Odmrznut će se sama od sebe kad bude dovoljno sigurno. To se ne može odlučiti ni naručiti, a ni isporučiti. Taj se stres nije transformirao u incijaciju, već je postao TRAUMA, uhvaćena u ondašnjem vremenu. Zato sam protiv induciranja traume i odlaska tamo, jer sustav možda nije spreman za takav udar. KAD BUDE SPREMAN, sve će se to samo od sebe dogoditi na dobar način.

Kako mi znamo što trebamo ili ne trebamo? Mi ne znamo, ali naš nervni sustav stalno skenira prostor oko nas, ljude, situacije i prevodi u jezik: sigurno je – nije sigurno i prema tome odabire reakciju To je pojednostavljeno objašnjenje neurocepcije.

Znači, ljudi iz “sigurne” skupine vide svijet na jedan način, a traumatizirani ljudi ga doživljavaju na drugi način. Tu je važno znati da se riječ Trauma ne koristi samo za velike otiske, već i za kontinuirane nizove malih povreda. O tome kasnije. Za danas dovoljno.

Mnogima je taj termin neobičan, o čemu se tu ustvari radi? Ako znate o čemu se radi, vjerojatno imate iskustvo unutarnje NEsigurnosti. Ako smo imali sreću odrastati u sigurnom okruženju, vođeni roditeljima ili drugim primarnim skrbnicima koji su bili podržavajući, zaštitnički, voljeli nas i dovoljno se dobro brinuli o nama, imamo taj osjećaj sigurnosti, svijet nam je uglavnom dobro i sigurno mjesto, a ljudi uglavnom dobri. Svjesni smo da ima svega, da ima loših ljudi i nesigurnih situacija, ali i u tim slučajevima imamo povjerenja i u život i u ljude.

Ako nismo bili te sreće, ako nije bilo sigurno i podržavajuće, naši su temelji prožeti s mnogo boli i nesigurnosti i svijet nam nije najbolje mjesto, opasnost vidimo i osjećamo svuda. Kako naše tijelo na sve to reagira, o tome ćemo kasnije. Za sad je važno znati da iako opasnost ne mora biti stvarna, naši osjećaji jesu, jer reagiramo iz našeg prošlog iskustva, iz tadašnje “vremenske kapsule” koja je kao mjehurić uhvaćena negdje u tijelu.

Odrastanjem smo izgradili mehanizme kompenzacije, naučili smo se nositi s tim, ali iznenadni neugodni događaji ili kontinuirana nelagoda ruše ili samo načimaju kompenzacije i mi imamo osjećaj da nam se klima cijela “kuća”. Takvi šokovi mogu biti prometne nesreće, gubici dragih ljudi, preseljenja, razvodi, bankroti, gubitak posla, a sad i aktualna epidemija. Ljudi koji nemaju to iskustvo nam kažu: sve je to u glavi, ne vjeruju, imaju savjete, a nas to još više frustrira, jer nam treba netko tko razumije što nam se događa. To čujem često od mojih klijentica pa sam stoga svojevremeno napisala blog koji o tome govori. Vjerojatno ste ga već vidjeli, ali ćete ga sada dublje razumjeti. Blog Otvoriti srce iako ne razumijemo
OtvoritiSrce

 

RAZMIŠLJANJA

strah 2Svi mi koji smo stariji od 45 godina, imamo iskustvo rata, pogotovo mi koji smo živjeli na ratnim područjima, u mjestima i gradovima koji su bili granatirani te bez struje i vode.

Kao što vidite, još smo tu, život je i tada tekao, kasnije se nastavio punih 25 godina u miru i (djelomičnoj) slobodi (o neslobodi zbog tranzicijskih urušavanja sada neću, nije ni mjesto ni vrijeme).

Vi koji ste mlađi sada teško doživljavate ograničenje slobode, jer vam je prvi put. Nije lako prihvatiti okolnosti koje nisu naš izbor.

Dok smo živjeli u podrumima uz svijeće i autoakumulator za jednu žarulju kako bismo mogli kartati (tada sam to naučila), jedina nam je želja bila da možemo slobodno hodati po ulicama, a da nas ne ubiju.

Bilo je opasno ostati u kući i stanu. Nekima je bilo opasno i u podrumu. U susjednoj kući je granata prošla kroz dvije etaže i ukopala se u podrum među ljude pune šute i prašine i … nije eksplodirala. Svega je bilo. Straha na sve strane.

Ležala sam na cesti pored zida kad je počeo prvi napad, to je na tom mjestu u u tim trenucima bilo najsigurnije. Mogla bih o ratu još mnogo, iako sam bila samo godinu i pol u ratnoj zoni.

Tada nije postojalo sigurno mjesto, svugdje je bilo više ili manje nesigurno.

Sada imamo svoje domove koji nisu ugroženi. Sigurni su. (op.tekst je pisan prije potresa u Zagrebu)

U čemu je bila tajna preživljavanja? Ne znam, ali vjerujem da je pomogla disciplina, zdrav razum, prilagođavanje okolnostima, solidarnost i prihvaćanje da je tako kako jest. I sreća. Činili smo najbolje što smo znali i nastojali pomoći ili barem ne smetati.

Prednost ovih naših godina (uskoro ću navršiti 58) je da smo već mnogo toga prošli u životu. Nakon ratnog iskustva usudila sam se mnogo toga kasnije, što možda ne bih da toga nije bilo. Prošla sam kroz mnoge gubitke ostavši nakon njih sa zdravim tijelom i zdravim razumom i to su moji najveći kapitali.

Ovo je prilika da mlađe generacije nauče i to. Dočekalo bi vas nešto drugo, više ili manje slično, prije ili kasnije.

Naravno da nas ovakvi iznenadni događaji izbacuju iz cipela. Ne želimo prihvatiti, ljuti smo, hoćemo svoj život natrag, ali vremenom čineći što možemo, prihvaćamo da je tako kako jest i učimo nešto potpuno novo.

Zar mislite da u meni ne titra anksioznost? Povezana sam sa svojim tijelom i očitavam je. Podsjeća me na ratna iskustva koja nikad nisam na terapiji procesirala, mislim da ni ne treba, dobro to nosim.

Ova je situacija po nečemu slična, po nečemu drugačija. Neće trajati pet godina. Budemo li pametni, neće biti žrtava.

Da, ulice će biti prazne.

Da, prisilit će nas da vidimo koga to imamo doma, kakvi su ti odnosi, što smo zakopali, ignorirali. Sve će to izaći na površinu. Bit će to prilika da se povežemo, da ne bježimo, da razgovaramo sa svojim srcem, da si priznamo, da promijenimo.

Mnogo se djece začelo i rodilo u ratu, ljudi su se vratili jedni drugima. Bez struje, mrak je zimi bio u 16 sati, nismo imali što drugo raditi :) , već biti kući sa svojim obiteljima.

Tada nije bilo pametnih telefona, vijesti smo saznavali usmenom predajom i tranzistorima koje smo uključivali samo na puni sat da ne trošimo baterije.

Sada samo trebamo sjediti doma i držati razmak od jednog metra. Zar je to tako teško?

I pratiti prilike za učenje o sebi. To će biti tvoj najveći kapital.

 

VJEŽBE

Ovo je vježba kojom regulirate nervni sustav kad se osjećate nemirno. Najbolje ju je vježbati dva puta dnevno po 10 minuta. Snimka je dulja, ali kad vježbu automatizirate, dovoljno vam je 10 minuta. Vježbajte je kad ste dobro da biste trenirali svoj osjećaj unutarnje sigurnosti.

Kad niste dobro, odmah sjednite u početni položaj i prođite sve korake. Pratite osjećaj u tijelu, kako ste.

video

audio

Samo pratite animaciju i dišite. Udah na nos, izdah na usta uz “mumljanje mmmmm” ili “vuuuuu”

Dok fokusirano pratite, osjetit ćete kako je to biti prisutnima, kako je kad misli ne ometaju, kad je um slobodan. Ako možete, pratite također kako je u tijelu, mijenja li se što.

via GIPHY

Žuto – udah ili izdah, ružičasto – zadrži
Udišemo na nos, izdišemo na usta

Znači: udah na nos do 4, zadrži do 4, izdah na usta do 4, zadrži do 4

via GIPHY

mojePravoPrije svega, imate pravo na svoje osjećaje. Imate pravo biti zabrinuti. Imate pravo pobrinuti se za sebe da biste se osjećali sigurno.

Ako vam govore da pretjerujete, ne dajte se smesti.

Ako vam kažu da vaši osjećaji nisu stvarni i da nema razloga za strah, to je njihovo viđenje.

Ako vam kažu da otpustite, ja vam kažem da ne možete ništa otpustiti što ne posjedujete.
Najprije trebate posjedovati svoj strah, svoju tjeskobu, svoju anksioznost, priznati ih, dati im mjesto. Tek ih nakon toga možete otpustiti, npr.:

“Da, bojim se.”

“Da, osjećam neugodu u tijelu” (Gdje? Osjeti to mjesto i stavi na njega dlan. Ne kritiziraj ga, već ga prigrli kao novorođenče, kao pile, kao malu macu. Ovo je moje ranjivo mjesto. Budi s tim. Promatraj što se događa)

“Iako znam da sam odrasla osoba koja je svašta prošla u životu, ima iskustva i zna živjeti, sada mi je neugodno. Imam pravo na svoju neugodu.”

“Iako ne želim dugo ostati u toj neugodi, želim je upoznati, ona je moja. Neću zauvijek od nje bježati” (Zamisli da ta neugoda koja se nalazi ispod dlana ima neki oblik, boju, miris, strukturu. Pogledaj je malo. Pričaj s njom…) Što se događa dok je gledaš?

“Da, iako želim otpustiti tu nelagodu, to ću učiniti kad mi više ne bude trebala, kad mi dođe samo od sebe. Neću se forsirati i gurati prije vremena. Imam pravo na svoje vrijeme.”

Budite malo s tim.

Kako vam je sada?

smiriSeJoš se nikad nitko nije smirio kad su mu rekli: “Smiri se”.
Ako je osoba stvarno nemirna, to će čuti: “tvoji osjećaji nisu važni ili nisu stvarni” i to će joj povećati nemir i nesigurnost.
Ako osoba nije nemirna, to može biti manipulacija prebacivanja odgovornosti, tj. projekcija vlastitog straha onog koji to kaže.
Ako je svjesno, to je gaslighting, ako je nesvjesno, samo projekcija, ali i dalje prelaženje granica.

Zato nemojte ljudima govoriti da se smire. Pokušajte ovako:

1.Kako se osjećaš?
2.Što ti pomaže u tim situacijama?
3.Trebaš li što od mene?

PRIMJER

1. Kako se osjećaš? Stvarno ih čujte.
(“Nemirna sam”)
Zrcalite: Nemirna si.

2. Što ti pomaže? Nemojte odmah nuditi pomoć. Neka osvijesti svoju snagu.
Zrcalite: Čišćenje stana? Što ćeš prvo čistiti?

3. Ako se ne može spojiti sa svojim resursima i snagom: Ne možeš se pokrenuti? Bit ću s tobom dok počneš čistiti. Idi po spužvicu i sprej, što ćeš prvo? … Dobro… Ide li? Trebaš li me još? Pošalji mi sliku ako budeš htjela.

Ovo je prilika razjasniti “obavezu” zatvaranja očiju prilikom vježbi disanja ili meditacija.otvoreneOči
Nekim ljudima je to više ili manje teško ili nemoguće, povećava im se anksioznost, diže se panika, mučnina. Dižu se strahovi, tuga, neugodni osjećaji. Osjećaju se nesigurno.
Ne morate zatvarati oči.

VJEŽBA:
Ne morate zatvarati oči. Sve to možete raditi otvorenih očiju, nefokusirano gledati u pod ili, još bolje, fokusirano gledati u neko mjesto ili stvar u prostoriji, biti povezanima kroz to s vanjskim svijetom.

Znači, gledate u nešto što vas drži prisutnima i istovremeno pratite što vam se događa u tijelu dok dišete.

Ima li fizičkih senzacija?
Ima li osjećaja? Kojih?
Osjećate li se sigurno?

Ako ne osjećate, možda ste previše u “glavi”, mislima, mentalu. U tom slučaju napravite dvije stvari:

1. ispipajte i blago stežite cijelo tijelo (šake, ruke, bedra, listove, glavu, trup) da osvijestite da ga imate. Osjećajte taj dodir.
Možete čak lagano lupkati opuštenim stisnutim šakama kao po bubnju :) po cijelom tijelu.

2. gurajte stopalima pod prema dolje, osjetite taj kontakt stopala i poda.
Nakon toga ponovite disanje udah- dugački izdah uz gledanje nečega u prostoru.

Ako do sada niste radili sličan rad, ovo je prilika da probate. Stavljat ću jednostavne vježbice koje možete raditi sami, a kompleksnije bi za osjetljive ljude trebale biti vođene, pod nadzorom, da se osjećate sigurnima.

Inače za tu osjetljivost vodim 10-dnevnu radionicu po kojoj je ova grupa dobila ime Moje sigurno mjesto, trebala je početi u ponedjeljak, 16.3., ali je odgođena dok se ne stvore uvjeti.
Proći će sve ovo pa ćemo nastaviti.

Do tada, dišite udah-dugački izdah otvorenih očiju i pratite što vam se događa u tijelu.
Polako, svojim tempom, koliko je vama ugodno. Pratite sebe.

Ako vam ne ide, imajte razumijevanja za svoje učenje. Polako 😉 . Imamo vremena.

 

 

Shumannova rezonancija nas umiruje, to je frekvencija na kojoj je nekad Zemlja bila i koja nam je prirodna. Slušajte i pratite kako se tijelo umiruje. Odlična za uspavljivanje.

 

Ovu vježbu možete pročitati dolje ili poslušati ovdje:

Naše tijelo ima svoju mudrost i ono će nas odvesti na mirnije mjesto. Pomognite si tako da se pokrenete. Ponekad to nije lako. Pratite ove korake:

1. Dopusti da su ti svi tvoji osjećaji prihvatljivi

2. Prepoznaj svoj osjećaj.
Da, tako se osjećam. Prirodno je da sam zbunjena, uplašena, zabrinuta, tužan, usamljen, štogod.

3. Što ti pomaže? Daj si to.
Razgovor, čišćenje, zagrljaj, samozagrljaj, glazba.

4. Pokreni se.
Ustani, istegni se prema gore.

Spusti se u pretklon i samo visi opuštenih ruku i

koljena. Samo visi, odmaraj se u toj opuštenosti.

5. Uspravi se i dopusti da tijelo nađe svoj pokret. Ne smetaju mu i ne misli, neka se samo kreće i nađe pokret. Daj si taj pokret.

Kreći se spontano. To može izgledati kao ples, vježbanje, nešto deseto… Nije bitno, samo se kreći. Budi svjestan tijela i njegove slobode.

pokret

Prepoznaj ograničenja i prihvati ih, tako je sada.

Kreću se koliko ti odgovara.

Primijeti prostor oko sebe dok

se krećeš, stvari, boje, svjetlost… Mirise.
Zrak koji miluje kožu.
Prigrli život koji ti je dan danas.

6. Idi dalje u dan, učini što treba.

 

EMISIJA ONE NASTUPAJU 50+

Koje su dobre strane epidemije, što najbolje izvlači iz nas?

Urednica: Mladenka Šarić, Udruga One nastupaju 50+
Tv Mreža

 

 

 

Powered by Facebook Comments