Sve me češće rastužuje količina mržnje koja viri iz srca ljudi koji su zapeli u crnobijelom viđenju svijeta. Po njima si

ili bijel (naš, bez greške)
vojska
ili crn (“njihov” (hm, čiji?), protiv nas i potpuno loš)

pa samim tim tvoji potezi dobivaju etiketu prema mjestu na kojeg su te sada smjestili: ili su potezi dobri (“naši, bijeli”) ili su promašeni (crni). Ali… nemoj se prerano veseliti ako si od njih prihvaćen:”Dobro na te pazimo. Ne pokažeš li potpunu lojalnost, zauvijek ćeš završiti u crnom svijetu i nikad, zapamti, nikad se nećeš oprati.
Jer… dok si u skladu s našim očekivanjima i kapacitetima, tu si, u bijelom svijetu. Ni u jednom svijetu nemaš pravo na grešku, tj. ako si naš, tvoji se potezi ionako ne nazivaju greškama, uvijek ima načina prikazati ih prikladnima. Ako smo te spremili u crni svijet, ionako si njihov i nema ti pomoći. Ne zavaravaj se, kriteriji nisu ispravnost, kvaliteta, ljudskost, otvoreno srce. Kriterij je lojalnost, te da ne preispituješ svetost našeg bijelog, da ne preispituješ etiketiranje njihovog, crnog.” Tko bi odolio takvoj ponudi?

Ljudi koji imaju naglašeniju dualnost, taj rascijep, žive u realnosti u kojoj ima malo mjesta za stvarne ljude, ljude koji čine i dobre stvari i pogreške, ljude koji imaju neka druga iskustva koja crno-bijeli ne razumiju. Za crnobijele taj sivi, miješani dio ne postoji ili im je prenaporan i bolan, lakše je jednostavno odbaciti partnera, kolegu, brata, kćer, majku, šefa. Naći će već nekog novog na kojeg će isprojicirati sva svoja blještava savršena očekivanja. Do njihove prve pogreške.

Slušam često o obiteljskim svađama, gdje postoje dva tabora: «dobri» i «loši». Onog trena kad netko iz bijelog, dobrog tabora pogriješi i padne u nemilost, postane «loš», onaj drugi do tada crni i loš odjednom postaje dobar, jer u tom sistemu nema treće opcije. Netko mora zauzimati to mjesto. Zvuči čudno?

Pa to i sebi radimo u većoj ili manjoj mjeri, npr. u dijetama. Ako smo na dijeti i uspješno vježbamo, dobro nam ide, dobre smo, savršene. U zaletu, ushitu, uspjehu, pozitivne, bijele. Oni drugi, neuspješni, nedisciplinirani, slabi, oni su u crnom svijetu. Mi smo bolji od njih. Mi smo iznad. Poznat vam je taj osjećaj? Biti iznad? Onog trena kad prekršimo dijetu, pojedemo kolač…mogle bismo reći: “U redu je, to je iznimka, uživala sam, idem dalje s dijetom”, ali vrlo često upadamo u zamku crnobijelog: nastavljamo s jedenjem zabranjene hrane, možda čak kompulzivno, jer smo sebe krivnjom i sramom već smjestile u loš, crni svijet pa kad je već tako, idemo se kazniti, idemo do kraja. Bijela više ne mogu biti, znači, loša sam.

To skakanje iz tabora u tabor je ponekad brzo, a ponekad traje godinama. Crnobijelo doživljavanje svijeta je vrlo naporno i bolno, ali je tim ljudima to jedini način, ako ne rade na tome. Teže im je ili nemoguće biti stalno otvorenima, u iskrenoj interakciji, teže im je prihvatiti svoju odgovornost, lakše je lijepiti etikete. Ah, slatke li su etikete… koliko slatke skrivene dobiti donose. Etikete su debeli zid bijelog svijeta iza kojeg se skrivamo u iluziji da su oni drugi potpuno loši i zli, a mi potpuno dobri. Iza te pasivne agresije i negativnog užitka skriva se bol. Sve to činimo, jer previše boli.

Osuđivanja i zamjeranja su cementno mlijeko, pokriju šavove i zabetoniraju da se ne vidi gdje je pravi uzrok. Ta količina skrivene mržnje eruptira čim se pruži prilika, čim se pojavi novi crni, loš. Kad iz takvih crnobijelih usta slušate priče o inače sasvim normalnim ljudima koji rade i griješe, žive svoje živote, imaju ciljeve, čine neke dobre i neke pogrešne stvari, reklo bi se da živimo u zemlji gdje se skupilo svo zlo svijeta i da baš vlasnici tih usta imaju nesreću roditi se na takvom groznom mjestu te su žrtve terora tih groznih ljudi. Dovoljno je pročitati komentare na portalima ili slušati ljude koji «znaju», koji imaju «mišljenje».

Ti ljudi imaju osjećaj da se trebaju opredijeliti, zauzeti stranu. To se često vidi nakon razvoda, prijatelji nestanu, osim zrelih iznimaka, obitelj bivšeg partnera nestane, osim zrelih iznimaka.

Pa čak i ako mi ne zauzimamo stranu, vidimo značajne poglede nakon što kažemo nešto što nas u njihovim očima smješta u crni svijet, jer su oni zauzeli stranu. I ne razumiju što hoćeš, o čemu pričaš. Na žalost, crno-bijelih je mnogo, previše. Čak i tamo gdje ih ne bi očekivao. Naravno da svi imamo pomalo toga, nitko nije imun, ali otvoreno srce bi trebalo polako ispunjavati taj prazan prostor sive zone između crnog i bijelog. Mjesto gdje smještamo stvarne ljude. Ljude s greškama i uspjesima. Mjesto gdje imamo suosjećanje za pogreške i divljenje za uspjehe. Ako to nemamo za druge, ne priznajemo ni sebi pravo na grešku, ali ni pravo na stvarni uspjeh pa se lijepimo uz neke druge velike, uspješne idole koji će nam nadomjestiti tu rupu u našem osjećaju sebe, taj naš stvarni uspjeh koji si ne dopuštamo… jer ako bismo stvarno uspjeli, bi li nas odbacili? Bismo li to preživjeli?

Što mi znamo? Što mi znamo o drugim ljudima čije živote ne živimo? Imamo mišljenje o tome što bi oni trebali ili ne bi trebali, gdje su pogriješili, kako su ovakvi i onakvi.

Komentiraju uglavnom oni koji nisu to sami pokušali, koji nisu sami uspjeli, koji «znaju» tuđe poslove, a sami ih nisu iskusili. Puni su kafići nogometnih selektora, makroekonomista, liječnika, psihologa. Svi znaju kako se vodi reprezentacija, kako se vodi država, kako se vodi firma. Ne bi se usudili preuzeti rizik, nemaju svoju viziju, ali jako dobro znaju što ne valja u tvojoj viziji. Baš sam čula prije par dana: “Ne mogu gledati te koji imaju «figu u džepu»” pa mi je nekako «sjeo» citat Balaševićeve pjesme «Jednom su sadili lipu»:

«Ko nije drvo razumeo prvo,
Pa tek onda sadio
Taj nije ništa uradio…
I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad»

 

red-roses-copyUzeti komad guste šikare, iskrčiti, iščupati trnje, maknuti kamenje, sanjati, maštati, slagati vrt u srcu i mislima dok još nisi ni motiku u ruke uzeo, prekopati, dovesti zemlju, posaditi sve što želiš, paziti na sezone, na prostor koji će biljkama trebati kasnije da ne zaklanjaju sunce jedna drugoj, na strane svijeta, na širinu buduće krošnje, na biljke koje vole hlad i koje vole sunce, koje vole vlagu i koje vole sušu i sve moguće kombinacije svega toga. Imati viziju i poznavati svaki ugao svoga vrta. Možda će se neke biljke osušiti, neke su na pogrešnom mjestu, neke su posađene prerano … ali dobro, učimo. Dolaze ljudi, gledaju, savjetuju, imaju mišljenje, komentiraju, predlažu, prigovaraju. Kako tko. Važna je namjera.
Želiš li dobro, uživaš li u tom hladu ili mrzovoljno tražiš mane?
Da, lako je sjesti u tuđi hlad i prigovarati je li dubok ili ne. Lako je ući u tuđi vrt i prigovarati kako su ruže poslagane, koje boje, visine, gustoće…
p1010055Ako ti je dano da vrtlariš u tom vrtu sad kad je lako bogatu zemlju prevrtati i već rascvale ruže obrezivati i mirisati, uživaš li što sudjeluješ ili prigovaraš kreatoru njegovu viziju? Ti bi da ima više crvenih, manje žutih? Ti bi drugačije? Može i tako. Evo rješenja:
Uzmi komad šikare, iskrči, iščupaj trnje, makni kamenje, sanjaj, maštaj, slaži svoj vrt u srcu i mislima dok još nisi ni motiku u ruke uzeo, prekopaj, dovezi zemlju, posadi sve što želiš, pazi na sezone…i sve ostalo što treba tako godinama, dok ne bude bujno, mirisno i rascvjetano. Tek kad svoj vrt stvoriš, sa svim ljepotama, greškama i manama, znat ćeš. Drugim ćeš očima gledati tuđe vrtove, vidjeti u njima božansko, jednako kao u svojem. I znat ćeš što je hlad.

Kako van iz toga?

Ljudi koji su zapeli u crnobijelom obrascu pate, jer je lijek ono što im je najteže, otvoriti srce. Otvoriti srce za svakoga. Teško je, jer se bojimo. Zatvorili smo srce zbog stvarnog razloga, ali sad smo već veliki, najgore je prošlo. S tim se može lijepo raditi, polako, korak po korak. Graditi taj unutarnji međuprostor. On ne nastaje sam od sebe, gradi se. I dalje ćemo se klackati s crnog na bijelo, ali će vremenom taj kontrast biti sve manji, prihvaćat ćemo stvarne ljude s manama i vrlinama, prihvaćat ćemo stvarne sebe i s vrlinama i s manama. Jer odbacivanjem drugih odbacujemo i sebe, a prihvaćanjem će svijet postati šarenije mjesto. Ako je ovo vaša priča, nazovite ili pišite.

I na kraju čestitka za Božić i 2017. godinu, ona je “napisala” ovaj blog:

Želim vam što manje osuđivanja i zamjeranja, znači, otvoreno srce, mir i ljubav. Svaki dan.

Nastavak teme: Očarani ili raz-očarani? 

ruze

Powered by Facebook Comments