Opet me jedna od onih sličica na Fecebooku namamila da počnem pisati, eto vidite u što se komentar pretvorio :) :

Prvih 40 godina djetinjstva je uvijek najteže. Poslije može biti i bolje i lošije, ovisi samo o tebi – zato ljudi radite na sebi, ne gubite vrijeme.
Prekrasno mi je kad klijent nakon razgovora ima onaj osmijeh olakšanja, jer smo pronašli i iz “ruksaka” izbacili još jedan teret. Koliko toga nosimo, a nismo ni svjesni : ako imate barem jedno životno područje u kojem niste potpuno ispunjeni, lagani i opušteni, imate još toga u ruksaku. Imam i ja i svi koje poznam. Baš sam danas razgovarala s kolegicom iz škole kakve smo fantastične promjene doživjeli svi iz razreda – treća godina temeljitog rada na sebi, hrabrog gledanja u svoju sjenu. Da, nekad nije lijepo to što tamo nađemo, ne izgleda kao iz časopisa ili reklame, iznenadi nas opseg i dubina i koliko toga ima, što smo sve to pod tepih nagurali – ali još nisam vidjela nikoga tko je zažalio što se uhvatio velikog spremanja – to  o l a k š a nj e  nakon svake terapije, ne može se riječima opisati . Terapija je sigurno mjesto gdje možemo istražiti ono što se ne bismo usudili (a neke stvari ne bismo ni trebali) vani – npr. možeš “izlupati” nekoga i reći mu sve što ga ide, možeš isplakati ono što oduvijek čeka da bude isplakano ili zagrliti nekoga koga nikad nisi, a tako si htio… Terapeut/kinja je tu uz tebe da ti bude podrška i stručno vodstvo da kroz sve prođeš najlakše moguće s najboljim mogućim rezultatom u tom trenutku, da ti bude oslonac, netko kome je stalo, tko je samo tvoj za vrijeme terapije i brine se za tvoje najveće dobro. Netko tko te vidi, netko tko te čuje, netko tko te čeka i daje ti svo vrijeme svijeta ako ti treba, i ruku i zagrljaj i mir i prostor i odmak – što god želiš, tempom koji tebi odgovara, nježno i s velikim suosjećanjem za tvoju tugu ili bijes ili zbunjenost. Jer i terapeut je na tvom mjestu bio, kako bi drugačije uopće mogao znati kako je tamo? Zbog toga sam izabrala ovu školu, ne samo zato što nadgledaju i prate naš rad, već i zato što moramo najprije sebe srediti da bismo mogli drugima pomagati.

Nakon što sam napisala gornji tekst palo mi je na pamet da ima još mnogo ljudi koji su zapeli u prošlim vremenima i sustavima vrijednosti te da im moj članak može biti čudan. Ljudi kojima je riječ  terapija “ajme užas, nisam ja luda”, ljudi koji nakon škole ili fakulteta nisu ništa novog učili (osim možda strani jezik ili ako ih je tvrtka poslala na neki seminar), ljudi koji nisu primijetili da mnogi idu na radionice, uče razne vještine, od izrade sapuna i kremica, plesa, pjevanja ili samopomoći, seminara i predavanja do opsežnijih programa, škola, učilišta, raznih akademija. Nikad se nije učilo i podučavalo kao danas, nikad nije bilo takvog obilja znanja, vještina, toliko aktivnosti … Možete li zamisliti da su prije 30tak ili više godina 50 i više-godišnje žene tako masovno učile ili podučavale druge? Plesale 5 ritmova, salsu ili učile pjevati? Iscjeljivale, bile osobne trenerice drugima?
Živimo u razdoblju koje je najplodnije na toj razini samoorganiziranja, osim škola i učilišta, sve ostalo je neformalno znanje. Sustav debelo zaostaje za stvarnošću, zanima ga samo naplatiti porez od svega toga, sve ostalo je na samim ljudima. I to je dobro, jer ide brže, protočnije … duh je izašao iz boce, nemoguće ga je vratiti. Duh kreativnosti, radoznalosti, mladosti, živosti.
Ljudi se brinu o svom zdravlju, vježbaju, planinare, voze bicikl,  idu na masaže, plesove svih vrsta, meditacije, terapije, vježbaju tai chi, chi kung. Ja si mislim hoću li na aikido ili na  boks kao mnogi iz moje škole :)
I…
… u svemu tome, pored sveg tog obilja…
… mnogi i dalje pretrnu kad se spomene terapija. Prošla su vremena kad su na terapije išli samo ljudi s dijagnozama. Terapija je postala kao osnovna higijena, kad nisi siguran u neki svoj osjećaj, zašto ti se nešto događa, zašto uporno radiš nešto što ne želiš, ne ideš to rješavati kod zubara ili u ljekarnu po antidepresive. Ideš istražiti samog sebe uz pomoć terapeuta. Ljudi koji to rade se mijenjaju. Možda ne brzo kako bi željeli, ali strahovito brzo u odnosu na one koji stoje. Suprotno od toga, znam neke ljude koji su ponosni da danas imaju iste stavove i sustav vrijednosti kao prije 30 godina. Smatraju da smo izdali sebe svi mi koji smo se mijenjali.
Ako nećeš milom, onda ćeš silom – kaže često mudar čovjek kojeg poznajem. Ako se sam nećeš mijenjati, prislit će te Život, Svemir, Bog, bolest, gubitak, nesreća, neuspjeh. Što su otpor i arogancija veći, to je udarac jači.

O tome dijelom govori i prethodni članak na ovom blogu:
Ken (Wilber)  tvrdi da je razvoj svijesti ustvari opadanje narcizma, tj. egocentričnosti (tu se ne misli samo na precjenjivanje sebe, već je ključno podcjenjivanje drugih, a toga ima svuda oko nas, i u nama). Dokle god se tvrdoglavo držimo svojeg mišljenja, ne dozvoljavamo da se svijest širi. Oni ljudi koji su omekšali, dozvolili druge mogućnosti, naglo su krenuli prema «gore».

Globalna kriza, domaća kriza, urušavanje tvrtki, osobnih priča – sve je to dio istog procesa. Život nas prisljava da se vratimo sebi i svojoj ljudskosti, zdravim vrijednostima, da se bavimo sobom i svojim razvojem, a ne ulickavanjem svojih maski, fasada i šoferšajbi. Kad te katapultira iz tog lažnog svijeta u stvarnog sebe, kad pogledaš u sebe i svoje strahove, čežnje, talente, ljepote – znaš da si oduvijek tu htio doći samo nisi znao kako.

Foto: Tomislav Dolovčak

Inspiracija: A Peaceful Warrior 
Prijava za newsletter

Iscjeljivanje (iz-CIJELO-ivanje) – nastojanje da budemo cjeloviti, uspostavljanje ravnoteže.

Isjeljivanje nije liječenje, ali podržava svijest, tijelo i dušu kad nastoje biti dobro.

Prijava za newsletter

Powered by Facebook Comments