Živimo u društvu u kojem ima toliko mazohističkih i psihopatskih tendencija da ih ni ne primjećujemo. Riba ne zna da je u vodi. To shvati tek kad iz vode izađe. Ljudi koji su odrasli u nasilju ne znaju kako bi uopće bilo drugačije, vjeruju da je svima tako i da je to prirodno stanje. Živjeti uz narcisoidnog roditelja znači biti u stalnom stanju traume, a preživjeti i funkcionalno dalje živjeti znači da ste jako žilava i snažna osoba, ma kako se osjećali devastiranima i slabima.

U situaciji iz koje nema izlaza, gdje ne postoji sigurno mjesto, jedina sigurnost je u poricanju. Poricanje, otpor, obrane, žrtve … na to ponekad gledamo kao na slabost i stanje koje treba odbaciti. Dokle god struktura nije dovoljno snažna, ta nam stanja spašavaju zdrav razum. Normalno je da zlostavljana osoba izgradi takve obrambene mehanizme pa kad vam dođe da nekome kažete: “Ne budi žrtva” ili “To ti je otpor”, nemojte. Ne znamo. Nemamo pojma. Tko smo mi da diramo u možda jedinu sigurnost? Ako vama to ide na živce, ta slabost, ranjivost, poricanje, pogledajte svoju slabost, ranjivost, poricanje. Ne dirajte druge.

Dijete u obitelji narcisa nema drugu mogućnost nego ugasiti sebe ili poricanjem i samozavaravanjem nekako preživjeti. Kad u odrasloj dobi počinjemo osvještavati sebe i svoje povrede i počinjemo shvaćati što je i kako je bilo, počne od ispod tepiha navirati velika količina boli. To treba izdržati i dopustiti si vrijeme za iscjeljenje. Vrijeme za suosjećanje i ljubav prema sebi djetetu koje je sve to preživjelo. Manje sjećanja, a više osjećaji počinju navirati u onim količinama koliko vaš sustav može probaviti. Malo po malo. Tuga za propuštenim, kad shvatite da vam je trebalo drugačije i da se to više ne može promijeniti. Možemo sada sami sebi dati drugačije, dopustiti da nam drugi daju, otvoriti drago ranjeno srce i pustiti tu ogromnu količinu tuge van. Kasnije će se pojaviti ljutnja pa na kraju ravnoteža i prihvaćanje da je bilo kako je bilo i da smo heroji svog života, jer smo preživjeli.

Razumijevanje da je narcisoidni roditelj bio takav zbog svoje povrede malo pomaže. Pomaže našem odraslom dijelu da ne zaglavimo u zamjeranjima, ali dječji povrijeđeni dio ima pravo biti tužan i ljut. Bez krivnje. Vremenom će se ta praznina ispuniti novom sobom i drugima koji nas sada vole onako kako nam sada treba pa će i zamjeranja i tuge i ljutnje biti manje. Realno je prihvatiti da će ih u nekoj količini biti uvijek. Tko je sve to preživio, može biti zadovoljan s takvim rezultatom i sa svojom žilavošću, snagom, vitalnošću. Ta osoba može sve.

Onda ćemo početi primjećivati tu narcisoidnost, aroganciju i posebnost kod sebe. To je novi udarac, kad shvatimo da smo dio toga upili i da smo slični. Teško je to vidjeti. Taj dio najviše boli. Stoga svaka ona osoba koja radi na sebi, hrabro gleda u to i želi se toga osloboditi, otvoriti se prema ljudima ma kako bolno bilo, spustiti se s Olimpa i odabrati biti ljudska i drugačija od svog zlostavljača je stvarni heroj, junakinja. Sada koristi tu snagu preživljavanja za transformaciju. Smisao rada na sebi nije postati bolja i savršenija osoba, već više ljudska, stvarnija, autentična. Djeca narcisoidnih roditelja ima jako, jako, jako težak put, ali su opremljena iskustvima i alatima kojima tu ljudskost mogu postići i konačno ne samo preživjeti, već i živjeti punim srcem i radošću. I biti ponosni na to. Zdravo i opravdano ponosni. Da kažu:

samopouzdanje

Ako se prepoznajete i trebate iscjeljenje, zaista sigurno mjesto gdje vas vide i poštuju, dođite u našu Školicu. Kažu polaznice da se ovdje zaista osjećaju sigurno.

Ne mogu vam obećati 100% -tnu sigurnost, jer se u stotinama interakcija ponekad omakne nesmotrenost. Ako je to zaista ponekad, prihvatljivo je. Ljudski je. To je prilika da provjerite kako se sada nosite, jeste li što naučile, koliko ste se napunile i kako sada vaš sustav reagira na podražaj. Lakše je to testirati na mjestu gdje su ljudi dobrohotni, jer barem vaš odrasli dio zna da ste tu inače prihvaćeni i poštovani. Kao što dijete raste zahvaljujući optimalnoj dozi frustracije, tako i mi odrastamo uz lagane testove. To je prilika da doživite ispriku, da naučite primiti, odustati od zamjeranja.

O Školici – kliknite

Iako upisi nisu službeno otvoreni, prijave za prvu godinu su počele stizati. Ako trebate još više informacija, pišite mi ili me nazovite, javit ću se prvom slobodnom prilikom. Kontakt

Dobro ste došle na naše zajedničko putovanje.

 

Powered by Facebook Comments